 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Klek: Svoj na svome
From: Slavica Robic - [email protected]
Date: Mon, 14 Nov 2005 12:22:35 +0100
Eto stigla iz vrhovnog zapovjednistva obavijest da je red na meni da
napisem pokoju od dogodovstinama penjacke generacije 2005.
Subota- budjenje u cik zore, ruksak na ledja, pa s ledja u gepek, i
pravac Klek. Na putu prema zaustavili smo se na, navodno vec
tradicionalnom okupljalistu Zeljeznicaraca u Ogulinu, di je zamjenski
sef M. Vukovic prionuo na posao. Polako je pojedine tecajce dodijelio
instruktorima, a nekima od nas nije bilo sudjeno da se u prvoj turi
suocimo sa planinom.
Popila se jutarnja kavica (caj, sok, voda sta vec) i pravac podno
vjesticjeg brda. Parkiranje u blatu, pogled prema blatnoj sumskoj stazi,
miris blata, al vec sam se nekako, neovisno o tom blatu, osjecala kao
"svoj na svome", ipak ne zovu to bez razloga vjesticjim carstvom. U
dobrome drustvu uspon do planinarskog doma prosao je brzo i za vecinu
nas, relativno bezbolno. Vec kod doma vrijeme je dalo naslutiti da ce
generacija 2005. opet imati srece. Raspodjela opreme, za neke brzinsko
presvlacenje, i pravac stijena. Cca 5 naveza je krenulo prema
smjerovima, dok je ostatak nas pod budnim okom zamjenskog sefa krenuo
podno te iste stijene, da stece nova znanja, a bome i utvrdi ona stara.
(*ja sam nekako ponovo zavrsila sa ruksacinom punom kojecega umalo
jednake tezine kao i na samom usponu prema domu, sta se kasnije pokazalo
da mi je sudjeno za cijeli vikend, ali nema veze jel sam ja velka i jaka*).
Mi koji smo bili podno stijene, prvo smo revno prionuli na
ponavljanje/ucenje prevezivanja. Kao, satro smo penjali kao prvi (mogu
reci, bogme tezak smijer, ja sam zapela na 2 detalja:)- da ne bi bilo
nismo znali, rijec je o setanju uzbrdo uz par postavljenih chokova do
jednog drva 4m vise- ali ja sam stvarno uspjela nac mjesta da me bude
frka). Nakon prevezivanja uslijedio je Sv. Bernard, a tada su se vec
polako poceli i vracat neki, od davno u palninu odaslanih naveza, a
marljivi instruktori nisu imali pauze, vec su se redom sa drugim
tecajcima ponovo vracali u visine. Jipijaje, u zadnjim satima prije
zalaza sunca, dobila sam i ja svoju priliku da malo okusim stijenu.
Penjala sam Gitaru sa majstorom Pericom (osim tog kolko se sjecam ekipa
je penjala Omladinku, List i mislim da nes fali..). Bwah, uz tako krsnog
momka na drugom kraju uzeta, zahvaljujuci majstorkom hiperspananju,
nisam stigla nit zastajkivat u smjeru, nit se posteno prestrasit.
Vjerujem da je tako bilo i drugim navezima, jel su dojmovi opcenito bili
vise nego pozitivni. Na vrhu je puno nas imalo priliku vidjet prizor
stoljeca. Od magle ispod nas nije se moglo vidjeti nista doli beskrajnog
bijelog mora, a pojedini brdski vrhovi su izgledali ko otoci. Zalazak
sunca samo je pridonio opce romanticnom ugodjaju..
Polako smo se svi (osim Gordana i Jasne, ako se ne varam, i Vukovica
koji je krenuo prema njima) uputili prema domu di se vec lozila vatrica
za rostilj. Vrijeme je brzo prolazilo, vratila se i zadnja trojka..
Jesti, piti, malo predavanja slusati, pjevati, smijati se, raditi
gluposti, bili su moto veceri. Bilo je tu stojeva na glavi (hint:
Gordan), a cak i spaga (ne uze, vec ono rastagnuti noge u spagu- hint:
Jasna), te demonstraciji istog (stoj+spaga) u duetu Pive, vina, ili
soka, rostilja, ili salata, keksa pa cak i baklava (za ispitivace: za
baklave je, kolko me pamcenje sluzi bila zasluzna Ana, isprika ako sam
fulala)..Tako je izgledala vecer, a oni najhrabriji su uz zvuke gitare,
ili kojekakve igre u toplom domu, docekali i sutra.
A jesam se raspisala, to je kad se mene zaduzi za izvjestaj, ja ne znam
stat mljeti..
Aj da skratim nedelju. Daklem, iz meni neobjasnjivog razloga, kao i u
Paklenici, masovno budjenje vec oko 8am. (nekoliko tecajaca i 1
instruktor vec u cik zore morali su otic doma). Dorucak, preraspodjela
tecajaca i ponovo pravac stijena. Opet nas je dosta ostalo podno, ali
svejedno nam je bilo veselo. Ostatak je penjao iste, vec spomenute
smjerove, instruktori su ponovo po nekoliko tura odradjivali, a mi
ostali smo marljivo stjecali nova znanja. Neki su ucili ono sta smo mi
neki drugi naucili vec u subotu, a kasnije smo radili i multi-pitch
abseil, a zahvljaljujuci krusljivom tlu na tom mjestu, poput mene,
puno ljudi je na prakticnom primjeru nucilo da nam kacige stvarno
trebaju. Vise no jednom culo se "kaaameeeen!!", nekim cudom refleksi
rade i ruke zaklanjaju facu. Rezultat jedna razderana jakna, natuceno
rame, a mozda i jos ponesto. Vjerujem da se penjalo do kasnog
popodneva, ali ja sam shrvana umorom zatrazila otpust ranije i nekoliko
nas se uputilo pravac ZG. Ionako je izvjestaj predug, pa je to i dobro...
Sve u svemu, jos jedno u nizu veselih druzenja, a ne vrekla ga, i
vrijeme nas je opet posluzilo!
Pozdrav svima,
Slavica
created by: zeljeznicar @ 2005-11-14 12:31:02
|
|
|
|
|
