na slici: Siniša Alavanja
gdje: Torre di Sella (Italija)
foto: Trpimir Jakovina, 07/2006

Samo za zmijoljupce

  Priča kreće tako, da sam, ima već dugo, zamijetio izrazit, stjenoviti greben, što se spušta na JZ, s krajnjeg lijevog dijela grebena, što od Vranilca vodi prema zapadu.

  Zatim smo, jednog hladnog dana, ovog siječnja, Danko i ja absajlali, i otpenjali po zamišljenom budućem smijeru. Na povratku smo još i ispenjali izlaznu dužinu, i zaključili da bi se tu mogao napraviti lijep, novi višedužinski smjer!

  Na uskršnju subotu 2005. započeo sam s njegovim uređivanjem. S obzirom da sam bio sam, krenuo sam odozgo. Izlaznu dužinu, koju smo po zimi i ispenjali, obišao sam i krenuo u uređivanje lijepe ploče u predzadnjoj dužini. Nakon što sam potjerao jednog poskoka, napravio sam štand za ulaznu strmu ploču, visine cca 35m. S obzirom da je njena gornja polovica solidno teška (oko 6-) dobro sam ju osigurao i napravio štand, na polici, na polovici ploče. Zatim sam dospio u nedoumicu, da li da ulaz napravim po pukotini, ravno dolje ili s lijeve strane po pločama. Lijeva strana me odvela na stranputicu, a i nestalo mi je vremena... i odlučio sam, da ću se vratiti drugi put, i dovršiti, te po mogućnosti smjer i ispenjati.

  Dva tjedna kasnije, već se u srijedu znalo, da je prognoza za vikend fenomenalna, i ja sam se napalio na Paklenicu, Točila, Biokovo, Istru... jedino nisam mogao naći kompatibilnog partnera, za dva dana. Ostala je moja vjerna žrtva Zrinka, i pao je dogovor za Paklenicu. I tako je bilo sve do petka, a onda je i Zrinka shvatila da ima prečih obaveza. S obzirom na okolnosti otkaza, a i to da mi je žena, nisam se mogao ljutiti, i bacio sam se u spašavanje vikenda. Pokušavao sam se dogovoriti za dva odvojena dana, sa svim poznatim i manje poznatim partnerima, ali nekako to baš i nije išlo. Svi su već imali planove, jedino je Barba još budio slabe nade za nedjelju. I tako subota je bila određena. 25 kila opreme na leđa i na Kalnik. Prvo sam uredio izlaznu dužinu, i zatim se počeo spuštati po smjeru, do štanda na vrhu prvog cuga. Nakon što sam na istom mjestu, u podnožju lijepe ploče, gdje sam prošli tjedan potjerao jednog poskoka, naišao na njih 4, možda sam i mogao misliti, što me čeka na lijepoj, širokoj, travnatoj polici, na 10 m visine od ulaza, ali nisam!!! Odlučio sam počistiti strmu pukotinu i zaspitati ju kao dio ulazne dužine. Nakon što sam zabušio spit u vrhu pukotine, počeo sam se spuštati prema njenom ulazu, da bi na 1,5 m od ulaza u pukotini ugledao pravog tamno smeđeg ljepotana s roščićem. Kada sam ga pokušao potjerati s kladivom na zamkici, viseći na štriku, on se samo povukao dublje u pukotinu. Nato sam nadobudno zaključio da će dotični poskok pobjeći, budem li bušio, pa sam prionuo na posao i opremio pukotinu s 5 spitova, ali je stanar pukotine bio i dalje na istom mjestu, veselo uživajući u proljetnom suncu. Da je on bio jedini možda bi i nastavio s opremanjem, ali sam na svoju grozu spazio još jedno šest komada kako gmižu, pare se, ne znam što rade, a nije ni bitno, na ulaznoj polici. Tako je polica dobila ime Poskok promenada. Nakon toga mi je bilo svega dosta. Pokupio sam opremu u ruksaka i spremio se za absajl. Zatim sam bacajući kamenčiće i vitlajući užetom rastjerao domoroce iz linije absajla, i nakon što sam par minuta studirao doskočište, odabsajlao na brzinu. Opremljen sa dva štapa i dobrano prestrašen dokopao sam se, preko strmog sipara, planinarske stazice, a 15 min kasnije i auta. Pobacao sam opremu u auto i otišao se isplakati Vukovićima koji su rasturali po starom gradu...

  I tako je stijena ostavljena njenim vladarima, sve do jeseni, kada sam zaključio, da je došlo vrijeme, da se smjer završi, na ovaj ili onaj način. Angažirao sam Gordana, koji je shvatio, da se ne isplati juriti direktno iz Londona u Alpe, nego da bi mu odgovaralo malo penjuckanja na suncu, s polaskom, poslije 9 sati. Što sve ide uz to nije mu bilo bitno, čak ni kad sam ga pitao, da li se boji zmija? Ponovo smo smjeru pristupili odozgo u absajlu, s time da sam ja išao kao prvi, i rastjerivao poskoke, kojih je u gnijezdu bilo dva, tako da je u startu bila odbačena ideja o direktnom ulazu. To očito ostaje zadatak za pravu zimu. Gordan me je spustio dijagonalno lijevo, po onome što sam mislio da je stranputica, gdje sam srušio još malo kamenja, popilio par grana, te dodao 2 spita i dvije gurtne i time završio opremanje smjera. Nakon toga je Gordan odapsajlao direktno preko Poskok promenade, ne vidjevši niti jednog poskoka, što ga je dovoljno ohrabrilo da vodi dužinu preko Poskokovog gnijezda. Nakon toga smo smjer i ispenjali, pri čemu je najteža, druga dužina ispala ustvari prilično lagana - samo 6- . U prvoj i zadnjoj dužini su još po dva detalja ocjene 5-, dok je ostalo oko 4+, ili lakše. Gordan je svoju porciju straha zaradio u trećoj dužini, pri prelazu preko Poskokovog gnijezda, kada je potjerao 4 zmijurice, prije pravog penjanja. Pokazao je čvrstu psihu!

  I što sada reći, nakon svega? Da li je bilo vrijedno utrošiti toliko vremena, energije, opreme i straha u opremanje takvog smjera? Odgovorno tvrdim da je! A i svatko, ko se potrudi (zimi) ispenjati ovaj smjer, složit će se da se radi o najljepšem višedužinskom smjeru, u okolici Zagreba (i Varaždina). Nije sad, da je konkurencija velika, ali na vama je da to provjerite, i znajte da se zmije boje vas isto toliko koliko i vi njih!