na slici: Danko Ferber
gdje: Maltatall, Strannerbach WI3
foto: Marko Vuković, 01/2010

  U Vranjsku dragu uvijek rado svraćam. Teško je naći mjesto, koje je toliko blizu civilizaciji, a istovremeno toliko divlje i udaljeno od iste. Neki puta, kad se čovjek probudi, usred noći (spavanje u špiljici, u podnožju Velikog tornja, je obaveza svakom posjetiocu Vele drage), ima dojam, kao da je totalno izvan vremena, ili na nekom drugom planetu. Nekim čudnim (i sretnim) hirom prirode, špiljica je na takvoj lokaciji, da se promet iz cestovnog tunela skoro uopće ne čuje, a vlak prometuje svega par puta tjedno, i to ne noću, i jedini zvukovi koji se čuju, su glasanje ptica i šum vjetra.

U podnožju Učke smjestila se Vela draga...

Vjerojatno ste primjetili, da sam na Velu dragu (ah, moja draga) prilično emotivno vezan. Razloga je puno, ali glavni je ambijent. Hrpa tornjeva razbacanih južnom padinom, ostavi svakog posjetioca bez daha. Iskusno alpinističko oko, odmah će uočiti i sjenovitu, do 100 metara visoku, sjevernu barijeru, sa smjerovima, kako je to Bojan lijepo rekao, drukčijim od drugih. Ovdje nećes steći slavu, nećes uživati u super čvrstom dabarskom vapnencu, niti penjati grozno teške smjerove. Sve je nekako, recimo, posebno, i nakon svakog ispenjanog smjera, ostat ce ti osjećaj tihog zadovoljstva i želja za ponovnim dolaskom.

Pogled na južnu stijenu Velikog tornja, da se smrzneš...

U penjačkom pogledu, Vranjska draga je dobro sportsko penjalište, i relativno skromna alpinistička destinacija, sa desetak, uglavnom, težih smjerova, i ne najboljom kvalitetom kamena.