 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Na Dabru u zenskom navezu
From: "Petra Radulovic" - [email protected]
Date: Tue, 27 Sep 2005 18:02:27 +0200
Jedva sam docekala vikend! Subota je ujutro i ja stojim na uglu svoje ulice sa hrpicom prtljage.
Ubrzo stizu Marija , Josip i Silvijo, uskacem u auto, te krecemo put Dabrova. Novi svijet pocinje
na Dabarskoj kosi gdje se otvara svojom vec poznatom panoramom, iako za neke pocinje vec u tunelu
kod Kubusa gdje zbunjenim turistima nije jasno zasto ovaj truuuuubi!
Marija i ja smo prvo krenule u Bibl und bubl za zagrijavanje. Prilicno je puhao vjetar tako da je unatoc suncu
ipak bilo friskeco. Nakon toga smo penjale Tempo Vulcan. Prvi cug je neki 5c; ja samouvjereno krecem, jos uvijek kao druga,
i sve mi dobro ide do onog famoznog trenutka "ok, kaj sad?" Pa gledala sam kaj Mare radi i nije izgledalo
komplicirano; onda ipak sjedam u dragi pojas, te nakon kratkog studiranja stopinkicice odlucujem se za precku.
Iduci 6a cug sam popela slobodno kao druga, al je bome trebalo vuci dilfercica. Eto, zivi dokaz da ocjene
ne treba uzimati zdravo za gotovo. A apsjal po Tempo vulcanu je opet dozivljaj za sebe! Spustanje po drugoj duzini,
kada se odlijepis od stijene i ostanes slobodno visiti sa pogledom na svoja stopala i zelenilo Ravnog dabra,
pruza neopisiv osjecaj.
Zatim je usljedilo spustanje do doma, Mile, medica,vecera, pivo, spavanje.....do dobrih 9 sati, pa onda uz dorucak
obavezan caj od 20 velebitskih trava; jedino komaraca ima za poludit!
Mare i ja se odlucujemo za poziciju na suncu bez vjetra: Ma Jo. Nakon susreta sa poskokicem stizemo pod smjer,
sad je vec i vruce. Prva dva cuga su predivna, imala sam par onih vec spominjanih famoznih trenutaka al sam ih sve
dobro svladala, dok je Mare samo otplesala prema gore. Medutim smo u trecem cugu naisle na nepremostiv poblem
nedostatka kljucnog oprimka pa smo zakljucile da je najbolje da apsajlamo dolje.Tuzna lica zbog prekinutog uspona,
al sretne sto mozemo skinut penjacice sa nabubrenih stopala, krenule smo setajuci prema Bacic kuku gdje su Silvijo i Josip
penjali neki smjer koji izlazi na sam vrh Bacica.
Osim nas i jos dvojice " inicijalno Zeljeznicaraca" nije bilo vise penjaca.
Dabre, dulibe i kukove ostavili smo u mirisu trava i sjaju zalazeceg sunca koje se suljalo preko Kose....
Pozdrav,
Petra
created by: zeljeznicar @ 2005-09-27 18:06:00
|
|
|
|
|
