na slici: Ana Bokulić
smjer: Divokozinim tragom, IV/III,M (Risnjak)
foto: Marko Dukši, 12/2008

  Paklenica je dio Velebita, ali je Paklenica također pojam za sebe. Ako u Hrvatskoj postoji međunarodno poznato penjalište, onda je to Paklenica. Premda ona više nije ono, što je bila, kada sam se ja počinjao penjati, a da o prethodnim generacijama ne govorim, ipak je Paklenica BR. 1 u hrvatskom penjanju.

  Nekada se tu kalilo u alpinističkim smjerovima, a danas je težište na dugačkim sportskim smjerovima, pri čemu se otišlo, ne korak, nego tri-četiri predaleko. Tako smo, nažalost, svjedoci, oprostite na izrazu, pezzolatoidnim izdrkavanjima, tj. linijama spitova na par metara razmaka. Prespitavanje Brida klina je također korak natrag, a o Rumenom strahu nema smisla ni pričati.

  O ljepoti penjanja nema smisla trošiti previše riječi. Tko jednom dođe, vraća se stalno. Iako sam u zadnje vrijeme počeo izbjegavati Paklenicu, za vrijeme Uskrsa i 1. svibnja, ponekad mi fale one masovke, s Velebitovih starih škola, šašavi tulumi s lomačom u borovoj šumi, penjanje slapova (e to je prava legenda), spavanje u Devnjači, i još puno toga čega više nema. Ostale su stijene, i njima se uvijek vraćamo. Još uvijek sa strahopoštovanjem, i teškog koraka krećemo prema Anića kuku. A nakon dobrog uspona, skačemo u potok, što od sreće, što od vrućine, neki puta obučeni, a neki puta i s opremom. Tu smo prvi put solirali smjerove, penjali prve šestice... I sigurno nismo zadnja generacija.