 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Nakon kiše slijedi sunce
From: Krešimir Klasan - [email protected]
Date: Mon, 12 Sep 2005 10:55:09 +0200
Kako je to čudno, Gordan i ja znamo godinam, bili smo dugo susjedi, ali se skoro nikada nismo penjali skupa. Valjda je ova godina suđena da se to nadoknadi. Da, da i ove nedjelje navezali smo se na isto uže (malo ocufanu Bealovu desetku), i tražili lijepo vrijeme, negdje bliže Splitu. Naime Gordan u ponedjeljak ima posla u Splitu, pa smo se, nakon podosta pregovora i čekanja, dogovorili za Točila ili Paklenicu, u nedjelju. Išli smo s Gordanovim autom, a ja sam se vraćao busom.
Polazak je bio u 6 ujutro. Iz malo maglovitog jutra nazirao se lijep dan. Isto se baš ne bi moglo reći za jutarnju kavicu, u Senju, kad se je, i inače tmurno nebo, otvorilo. Solidan pljusak trajao je pola sata, nakon čega smo kroz zadnje kapi krenuli tražiti sunce. 40 km južnije, na Točilima, stijene su se kupale u suncu. Novopostavljena tabla kojom se zabranjuje penjanje na Točilima nas nije previše smela, i dvadesetak minuta kasnije navezujući se pod stijenom, primjetili smo još jedan auto, kako traži mjesto za parkiranje. Mi smo krenuli u La cicale, a pod stijenu moćna velebitaška gomilica: Bojko, Bojkica, Veliki Velebitiv vođa (Pave), Didak i Žac. Dok su se oni rasporedili po smjerovima, pod stijenu je stigao i srednjovječni austrijski navez. Očito table zabrane dobro utječu na posjećenost penjališta. Naime u mojih, barem, desetak posjeta Točilima, samo smo jednom imali konkurenciju. No i smjerova se nakotilo u zadnjih par godina, pa se nismo gužvali. Smjer smo riješili na brzinu i u absajlu skužili da ćemo za Šumsku vilu morati malo pričekati. Navez Bojko-Didak-Pave napredovao je stabilno polako po smjeru, pa smo Gordan i ja skoknuli, malo desno, do male stijene i ispenjali kombinaciju Winetoua i Orade. Nakon silaska, uslijedio je pogled na sat, nakon čega smo zaključili, da imamo taman vremena za Šumsku vilu, prije polaska mog busa iz Senja. Smjer smo isto brzo odradili, pogotovo jer se na detalju, nismo trudili sa slobodnim ponavljanjem. Bilo je stavi stremen, stani u zadnju prečkicu, i dalje je opet sve lagano do vrha. Sada je trebalo samo još absajlati. Ja sam imao ideje, kako ćemo to još brže obaviti sa jednostrukim užetom, i sve je išlo po planu do prvog izvlačenja užeta, a onda... Onda je uže naravno zapelo. Sva sreća da to nitko nije vidio. Uglavnom, nakon pola sata, gdje je bilo skakanja po užetu, nenavezanog penjanja, penjanja ko prvi s navezom na karabiner, absajla na pločicu spita (sve ovo treba nadopuniti s hrpom sočnih psovki), nastavili smo absajl, bez nekih drugih zapleta, i odjurili do auta. U 6 i 10 krenuo je reli Jablanac-Senj. Kako sam slagao stvari iz ruksaka i uže, po onim silnim zavojima, i kako mi je bilo u želucu, ne bi na ovom cijenjenom mjestu. Stigli smo za pol sata, da bi u Senju saznao da u busu nema mjesta, tj. da mogu kupiti stajaću kartu!? Košta isto kao i karta za sjedenje, jedino stojiš. Hja, danas me malo bole noge, ali 3 sata su prošla relativno brzo, i u 8 i 15 mogao sam odmakati tabane u kadi. Bilo je dobro i zabavno. Pozdrav Klacko
P.S. Našarafio sam nedostajuće pločice u prvim cugovima Vile i Cicale.
P.P.S. Što nam je radila konkurencija? Bojko-Didak-Pave: Šumska vila; Bojko-Pave: La cicale; Žac-Bojkica: La cicale i Winetou-Orada; svi s raznim stupnjevima manje slobodnog penjanja!
created by: zeljeznicar @ 2005-09-12 11:06:00 / updated by: klacko @ 2005-09-12 15:06:48
|
|
|
|
|
