Fotografski kutak: slike s penjanja.

na fotki: Gordan Dinter, Kt+M Vuković
gdje: mečava na Stolu
foto: Gordan Budić, 02/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

What the f**k is Kaga Tondo i kako smo odsanjali Dalmatinski san

From: Krešimir Klasan - [email protected]
Date: Mon, 5 Sep 2005 11:56:44 +0200

Konačno smo Zrinka i ja krenuli na polugodišnji odmor! Neki se vjerojatno pitaju: Kakav je to polugodišnji, a ne godišnji odmor? To je godišnji, koji je jako kratak, tj. traje samo tjedan dana. Pa kad je takav, onda ga treba dobro iskoristiti. I jesmo, možda ne baš u penjačkom smislu, al je odmor, bio baš pravi odmor. U nedjelju u pol 3 ujutro krenuli smo put Splita, stali u red za trajekt, skoknuli na kavicu i onda zaplovili put Isse (čitaj: Visa). Moram priznati da mi je Vis postao ljubav na prvi pogled. Sve je nekako mirno, usporeno, ljudi (da,da i konobari i prodavači...) su ljubazni, "nemaš sitno, nema veze ,dat ćeš drugi put" ponašanje je pravilo! Jesam li rekao i da imaju odlično vino!!! Vozali smo se biciklom, autom, plivali, brstili smokve, obilazili konobe i restorane, a čak se malo i penjali.

Naime na Visu se nalazi fenomenalna stijena, zvana Crnjene stine, koja je visine i do 70m, sa dva višedužinska smjera i nekih 10-tak kraćih. Kamen je raznolik, na mjestima poput Ospa, a na mjestima poput Omiša. Kad napomenem da se do ulaza u smjerove doslovno dovezeš i da uokolo rastu 4 velike i nezaštićene smokve, sve poprima razmjere idile. No da se idila razbije potrudili su se "Mi sme Čehi i pločice i štandove imame radi" koji su maznuli tri štanda i pokoju pločicu. Svaki dalji komentar je nepotreban! Također je činjenica, da iako su Čuja i Matan rabili inox materijal, već se vidi djelovanje soli. Smjerovi su dobro osigurani, i treba samo biti dobro upenjan, jer su višedužinski smjerovi, a pogotovo onaj teži: Issa ludo privlačni. Mi smo odlagali s penjanjem do zadnjeg dana, pa moglo bi se reći i sata, a kako smo dan ranije opkolili Vis biciklom (Zrinkin komentar je bio: Ovaj glupi otok ima samo uzbrdice!), posljedice su bile za očekivati. Bili smo krepani, a i išli smo penjati nakon obilnog ručka i kupanja. Odmah sam krenuo u 70 metarski smjer Remembering Kaga Tondo, gdje sam dospio do previsića ocjene 6- (i ocjena štima, ako nije i lakša), gdje se uz pomoć gurtne i kompleta, i svih drugih pomagala, nisam usudio popesti tih dva metra iznad spita!!! Uredno sam ostavio karabiner i absajlao! Da barem malo spasim uzdrmanu psihu, popeo sam sve tri četvorke na penjalištu, i požalio se Orsatu putem SMS-a. Znajući moje dalje planove, lakonski me je utješio s: "Vjerojatno loš dan!" Utjehu sam uvečer potražio u odličnom viškom crnom vinu,i...

Tu bi mogao krenuti i drugi izvještaj, ali ne danas. Nema veze, zato će ovaj biti kobasica. Bilo bi zgodno, da i Gordan tu napiše poneku... Oni rijetki koji prate moja izvješća, su već navikli, da novi likovi u pripovijestima, iskaču ničim izazvani. Ali ovaj put Gordan je bio izazvan, dapače i pozvan, da se u petak nađemo u Splitu, te da produžimo do Brela i uživamo u gostoprimstvu Buge i Gorana. Tko su Buga i Goran? Jako dobri ljudi, i prekomplicirani da bi ih se dalo opisati na ovom mjestu. Planovi su bili da dok se Zrinka kupa i druži s našim domaćinima, Gordan i ja sredimo najduži zaspitani smjer u Hrvatskoj: Dalmatinski san u Bukovcu, u masivu Biokova. Već u petak odvezli smo se do Topića da izvidimo stijenu i pristup iz blizine. Zadovoljni viđenim, vratli smo se na kupanje, kavu, kolače, sladoled, pivo i internet, jer to sve spada u pripremu penjačkog uspona. Zatim smo složili potrebnu opremu, 7 litara vode i navinuli mobitele za pola 6. Treba napomenuti, da sam od Martinovića, dobio hrpu korisnih podataka, pa mu i na ovom mjestu zahvaljujem. Oko 6 i 15 dovezli smo se u Topiće, i nakon sat i 15 min, našli se pod ulazom. Sva sranja koja idu, pred ulaz, u dugački smjer, ne bi opisivao, ali malo poslije 8 krenuli smo. Malo smo spajali cugove, malo obišli najteže mjesto, u donjem dijelu smjera, po var. 5 m lijevo, i uglavnom u 10 smo dosegli veliku policu, na pola smjera. Tu je počeo puhati takav vjetar, da sam se presvukao iz kratkih hlača u tajice, a na penjačice za to vrijeme stavio kamen, da ih vjetar ne odnese. Onda je krenulo za istač. Više nismo spajali cugove, a teškoće se u slijedećih 6 cugova nisu spuštale ispod 5, i tempo se primjetno spustio. Uglavnom morali smo se dobro potruditi. Iako sam se navukao za nekih desetak klinova, morao sam penjati obavezno šesticu. O slobodnom ponavljanju ne mogu biti meritoran, ali mislim da je negdje u rangu 6a+, ne više, i da su ocjene Pezzolatovske, što znači da sam kao drugi popeo 6a+ slobodno, a kao prvi uredno pogledirao 6a. Da ne bi ispalo da se bunim, moram priznati da su Sara, Paolo i Doriano napravili, jako lijep, zahtjevan (za moje i Gordanove sposobnosti) i dobro osiguran smjer, u ludo dobrom ambijentu. Nakon 6 sati penjanja našli smo se na vrhu, a onda je uslijedio "nikad kraja" silaz, s gubljenjem, gaženjem poskoka, izrazima tipa: "j...m ti sipar i klimavo kamenje" i nikakva prekrasna okolica nije pomogla boljem osjećaju. Nakon 2 i pol sata skinuli smo scarpe i zalegli uz cestu u Gornjim Brelima čekajući da nas spase Zrinka, Buga i Goran. Pola sata kasnije odmačući se u moru svijet je izgledao lijep. Još sat kasnije uz roštilj, utakmicu i vino, zvijezde su bile blizu, trebalo ih je samo ubrati. Kako malo čovjeku treba za sreću. U nedjelju se vesela družina razišla prema novim pobjedama, i malim porazima. Tko se još sjeća Kaga Tonda... možda samo jedan mali, ostavljeni, karabiner na Caliopinu otoku? Pozdrav svima Klacko


created by: zeljeznicar @ 2005-09-05 12:06:01