 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
What the f**k is Kaga Tondo i kako smo odsanjali Dalmatinski san
From: Krešimir Klasan - [email protected]
Date: Mon, 5 Sep 2005 11:56:44 +0200
Konačno smo Zrinka i ja krenuli na polugodišnji odmor! Neki se
vjerojatno pitaju: Kakav je to polugodišnji, a ne godišnji odmor? To je
godišnji, koji je jako kratak, tj. traje samo tjedan dana. Pa kad je
takav, onda ga treba dobro iskoristiti. I jesmo, možda ne baš u
penjačkom smislu, al je odmor, bio baš pravi odmor. U nedjelju u pol 3
ujutro krenuli smo put Splita, stali u red za trajekt, skoknuli na
kavicu i onda zaplovili put Isse (čitaj: Visa). Moram priznati da mi je
Vis postao ljubav na prvi pogled. Sve je nekako mirno, usporeno, ljudi
(da,da i konobari i prodavači...) su ljubazni, "nemaš sitno, nema veze
,dat ćeš drugi put" ponašanje je pravilo! Jesam li rekao i da imaju
odlično vino!!! Vozali smo se biciklom, autom, plivali, brstili smokve,
obilazili konobe i restorane, a čak se malo i penjali.
Naime na Visu se nalazi fenomenalna stijena, zvana Crnjene stine, koja
je visine i do 70m, sa dva višedužinska smjera i nekih 10-tak kraćih.
Kamen je raznolik, na mjestima poput Ospa, a na mjestima poput Omiša.
Kad napomenem da se do ulaza u smjerove doslovno dovezeš i da uokolo
rastu 4 velike i nezaštićene smokve, sve poprima razmjere idile. No da
se idila razbije potrudili su se "Mi sme Čehi i pločice i štandove imame
radi" koji su maznuli tri štanda i pokoju pločicu. Svaki dalji komentar
je nepotreban! Također je činjenica, da iako su Čuja i Matan rabili inox
materijal, već se vidi djelovanje soli. Smjerovi su dobro osigurani, i
treba samo biti dobro upenjan, jer su višedužinski smjerovi, a pogotovo
onaj teži: Issa ludo privlačni. Mi smo odlagali s penjanjem do zadnjeg
dana, pa moglo bi se reći i sata, a kako smo dan ranije opkolili Vis
biciklom (Zrinkin komentar je bio: Ovaj glupi otok ima samo uzbrdice!),
posljedice su bile za očekivati. Bili smo krepani, a i išli smo penjati
nakon obilnog ručka i kupanja. Odmah sam krenuo u 70 metarski smjer
Remembering Kaga Tondo, gdje sam dospio do previsića ocjene 6- (i ocjena
štima, ako nije i lakša), gdje se uz pomoć gurtne i kompleta, i svih
drugih pomagala, nisam usudio popesti tih dva metra iznad spita!!!
Uredno sam ostavio karabiner i absajlao! Da barem malo spasim uzdrmanu
psihu, popeo sam sve tri četvorke na penjalištu, i požalio se Orsatu
putem SMS-a. Znajući moje dalje planove, lakonski me je utješio s:
"Vjerojatno loš dan!" Utjehu sam uvečer potražio u odličnom viškom crnom
vinu,i...
Tu bi mogao krenuti i drugi izvještaj, ali ne danas. Nema veze, zato će
ovaj biti kobasica. Bilo bi zgodno, da i Gordan tu napiše poneku... Oni
rijetki koji prate moja izvješća, su već navikli, da novi likovi u
pripovijestima, iskaču ničim izazvani. Ali ovaj put Gordan je bio
izazvan, dapače i pozvan, da se u petak nađemo u Splitu, te da produžimo
do Brela i uživamo u gostoprimstvu Buge i Gorana. Tko su Buga i Goran?
Jako dobri ljudi, i prekomplicirani da bi ih se dalo opisati na ovom
mjestu. Planovi su bili da dok se Zrinka kupa i druži s našim
domaćinima, Gordan i ja sredimo najduži zaspitani smjer u Hrvatskoj:
Dalmatinski san u Bukovcu, u masivu Biokova. Već u petak odvezli smo se
do Topića da izvidimo stijenu i pristup iz blizine. Zadovoljni viđenim,
vratli smo se na kupanje, kavu, kolače, sladoled, pivo i internet, jer
to sve spada u pripremu penjačkog uspona. Zatim smo složili potrebnu
opremu, 7 litara vode i navinuli mobitele za pola 6. Treba napomenuti,
da sam od Martinovića, dobio hrpu korisnih podataka, pa mu i na ovom
mjestu zahvaljujem. Oko 6 i 15 dovezli smo se u Topiće, i nakon sat i 15
min, našli se pod ulazom. Sva sranja koja idu, pred ulaz, u dugački
smjer, ne bi opisivao, ali malo poslije 8 krenuli smo. Malo smo spajali
cugove, malo obišli najteže mjesto, u donjem dijelu smjera, po var. 5 m
lijevo, i uglavnom u 10 smo dosegli veliku policu, na pola smjera. Tu je
počeo puhati takav vjetar, da sam se presvukao iz kratkih hlača u
tajice, a na penjačice za to vrijeme stavio kamen, da ih vjetar ne
odnese. Onda je krenulo za istač. Više nismo spajali cugove, a teškoće
se u slijedećih 6 cugova nisu spuštale ispod 5, i tempo se primjetno
spustio. Uglavnom morali smo se dobro potruditi. Iako sam se navukao za
nekih desetak klinova, morao sam penjati obavezno šesticu. O slobodnom
ponavljanju ne mogu biti meritoran, ali mislim da je negdje u rangu 6a+,
ne više, i da su ocjene Pezzolatovske, što znači da sam kao drugi popeo
6a+ slobodno, a kao prvi uredno pogledirao 6a. Da ne bi ispalo da se
bunim, moram priznati da su Sara, Paolo i Doriano napravili, jako lijep,
zahtjevan (za moje i Gordanove sposobnosti) i dobro osiguran smjer, u
ludo dobrom ambijentu. Nakon 6 sati penjanja našli smo se na vrhu, a
onda je uslijedio "nikad kraja" silaz, s gubljenjem, gaženjem poskoka,
izrazima tipa: "j...m ti sipar i klimavo kamenje" i nikakva prekrasna
okolica nije pomogla boljem osjećaju. Nakon 2 i pol sata skinuli smo
scarpe i zalegli uz cestu u Gornjim Brelima čekajući da nas spase
Zrinka, Buga i Goran. Pola sata kasnije odmačući se u moru svijet je
izgledao lijep. Još sat kasnije uz roštilj, utakmicu i vino, zvijezde su
bile blizu, trebalo ih je samo ubrati. Kako malo čovjeku treba za sreću.
U nedjelju se vesela družina razišla prema novim pobjedama, i malim
porazima. Tko se još sjeća Kaga Tonda... možda samo jedan mali,
ostavljeni, karabiner na Caliopinu otoku? Pozdrav
svima Klacko
created by: zeljeznicar @ 2005-09-05 12:06:01
|
|
|
|
|
