 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Šok i terapija
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Tue, 16 Aug 2005 11:26:22 +0200
Medeka je opet bilo zasvrbjelo za Alpe i nanovo se sjetio mene. Prvi je plan bio nekakav crni Jezerski stog, ali smo se kasnije ipak odlučili za nešto primjerenije vremenskim prilikama, naime za južno orijentirane stijene Kogla i Skute. Krenuli smo u petak popodne i za neka dva sata došli u Kamnišku bistricu. Smjestismo se po kompromisnoj varijanti: niti napolju kraj auta, niti u nekoj udobnoj sobi nego u bivak za basnoslovnih 400 tolara po glavi. Ali je Marko tamo ipak poduzeo sve mjere predostrožnosti: na madrac ispod sebe prvo je stavio ceradno platno, a zatim još i šatorsko krilo. Tek je onda došla vestonska vreća. Jer tko zna, rekao je, što se sve događalo u toj rupi. Predložio sam mu da nabavi još pancirku i sasvim je siguran od svih zala. Ja sam se, pak, uvukao u svoju vreću-plahtu i nabacio jedno pet deka na kojima su generacije Slovenaca izvodile svoje seksualne i druge egzibicije. Eto, neka se sad zna tko je koliko pouzdan svat! Ujutro se baš i nismo držali onog što smo odlučili: umjesto u pet ustali smo oko šest sati. Oskudan doručak i uskoro gazimo prema Koglu. Pristup je bio jednostavniji negoli sam zamišljao. Jedino smo se fino smočili u visokoj, rosnoj travi. U Virensa ulazimo točno u 9h. Marko u jednom mahu sređuje cijeli prvi, strmi prag. Meni je bio ostao još samo jedan detalj i dohvatili smo srednji dio smjera: prokleto krušljive tri dužine, od kojih su mene trebale dopasti dvije. Marku prepuštam svoju drugu. Jednostavno nisam imao živaca za nju, a još sam se i oneraspoložio zbog te nesigurnosti. Srećom je iduća dužina prekrasna. Dosta sam brzo grabio po njenim eksponiranim pločama i pukotinama i raspoloženje mi se vratilo. Časak kasnije, dodatno ga je popravio i krasan pogled na Skutu i Štrucu s vrha stijene. Eh, imao sam i volje da nastavimo u Raz, kako je bilo planirano. Ali nakon kraćeg gruntanja zaključujemo da bi to bilo rizično. Bilo je podne, a ostao nam je još sat pristupa, četiri sata penjanja i isto toliko silaza. Povrh toga su predvidjeli i popodnevno nevrijeme. Zato smo se radije odgegali prema Kokrškom sedlu i ubrzo zatim do auta. A i doma smo stigli neuobičajeno rano.
U nedjelju ujutro već imam prilike pomno razgledavati sve željezničke stanice između Zagreba i Ogulina, te živopisna lica na njima. Stvarno su mnogo sadržajnija od svih onih plastičnih kreatura po raznim časopisima, samo se treba uspjeti uživjeti. Po iskrcavanju iz vlaka, ubacujem se u Nadin auto. Još kratko kafendisanje kod Frankopasnke tvrđave i idemo dalje. Oko podneva smo kod planinarskog doma: piše da je zatvoren zbog zauzetosti lokalnih GSS-ovaca. Valjda su ljudi tražili one nesretne mađarske letače. A nema ni mnogo posjetilaca: tek nekoliko ljenčina kod doma i par engleskih penjača u "Listu". "Naoružavamo" se na sedlu i silazimo pod stijenu. Pristup do klečke posvete Carrollovoj "Alisi" više je nego džunglovit, ali se nekako probijamo. Prvu sam njenu dužinu ispenjao s lakoćom i zatim uvjeravao Nadu da može biti spokojna: iako je zračno, nije problematično. I prvi, najteži dio druge dužine odrađujem bez muke. Ali sam onda zapeo na nekom blesavom, travurinom prekrivenom trbuhu. Jašem neki nos, kopam prstima po zemlji, ali nikakvog pouzdanog oprimka. Iako mi je klin bio u visini prsa, ne usuđujem se sletjeti na tu starudiju, te se navučem nakon 5-6 pokušaja da prođem slobodno. To mi izbija volju da se pomučim na preostala dva teška detalja u smjeru, pa i njih obrađujem na isti način. Ipak, bio sam dovoljno zadovoljan razvojem stvari, pa stoga nije bilo neke prepreke da se na vrh izvučemo po "Glavi". Ugodno se iznenađujem time kako lako grabim po njenom najtežem cugu; na pad nisam ni pomislio iako sam već bio malo umoran. A onda šok! Neki su đavli nasred dužine (pod onom izrazitom pukotinom) nabili ni manje ni više nego pet crvenih, kričavih spitova. Stvarno izgleda odurno, svaka im čast na toj raboti. Psujem im sve živo i nastavljam do prevjesa u kojem me opet uhvati malodušnost: ukopčam spit, pogledam onu gromadu iznad glave i nemam volje. Jednostavno više nemam volje gristi, te se uhvatim. Na štandu opet tri prokleta, crvena spita viška. Ma, što nisu napravili klinčani put po smjeru? A po "Dragmanici" razgledni lift, da se svekoliko pučanstvo veseli. Valjda i to dočekamo jednog dana. Samo naprijed majstori! Meni najdraža 1182 metra dosežemo nešto prije sedam. Blago sunce i mir božji, stvarno ugodno. Ali onda pri silazu primijetim i bliješteće spitove u "Divjaškoj". Hm, evo nam Klek polako gubi svoj stari štih i postaje dječje zabavište. Nobela izumitelju akumulatorske bušilice!
Neven
Kogel.JPG
Skuta.JPG
Damuzova3.JPG
created by: zeljeznicar @ 2005-08-16 11:51:03 / updated by: neven @ 2005-08-16 19:35:43
|
|
|
|
|
