 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Vel'ke pečine
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Sun, 24 Jul 2005 19:51:03 +0200
Tako se, tko ne zna, zovu stijene na Ravnoj gori. Na njih smo se u subotu
uputili Damir i ja. Iako je kiša bila već prestala, početak izleta nije
ohrabrivao: blato i mokra, visoka trava u pristupu, te skroz ljigav kamen.
Ovo zadnje dokazano je na mom palcu koji je fino prokrvario i poplavio nakon
krasnog salta na siparu. Jedino pametno što se dalo učiniti bilo je da odemo
prošetati do planinarskih domova na brdu. To smo i učinili, premjestivši
pritom svu vodu s granja i drveća na našu odjeću. A usput smo neumorno
čavrljali o svemu i svačemu: o biciklizmu, Cerovcu i Rožmanu, odnosu HPS-a i
onih koji neće u njegov bratski zagrljaj, itd. Damir je iznio neke dosta
uvjerljive prijedloge o tome kako bi se to moglo riješiti, već isprobane na
drugim poljima. A spomenuo je i (malo spore ali dostižne) Božje kazne koje
su obično stizale glavne izazivače problema. Ne vjerujem baš u tu kozmičku
pravdu, ali bio sam u iskušenju zamišljati što bi koga trebalo dopasti. I
tako, vrijeme je prolazilo uz razgledavanje okolice, jelo, vesele
konverzacije preko mobitela. Do Pečina smo se vratili klinčanim putem,
nekoliko puta isprobavši tvrdoću rodne nam grude.
A tamo ugodno iznenađenje: stijene su se dovoljno osušile! Ipak, penjati smo
krenuli nekako bez entuzijazma - gotovo po dužnosti. To se začas promijenilo
nakon stvarno lijepe "Bonite". Damir je odmah dobio volju da pokuša i
susjednog "Piceka" (6a+) i gotovo ga sređuje. Nekako sam bio malodušan
gledajući tu glatku ploču, ali ipak idem. I gotovo ne vjerujem da sam ga
uspio ispenjati (istina, na top-rope) bez odmora i većeg napora. Uslijedila
je "Masna juha" u kojoj je uspješno otkriven Vreskov ostavljeni frend.
Hvatam se posla i pokušavam ga izvaditi, maštajući o nagradi koja me čeka
ako uspijem (obećano pivo i druge delicije). Krenem nježno i lagano,
koristeći sav svoj šarm. Ali naprava se ne da. Mora da ju je napravio sam
vrag ili bar napuntao da se tako ponaša. Ništa, ostaje mi odlučna muška
tehnika: ukopčavam komplet i čupam gore dolje. Ne ide ni tako. Rezignirano
se prepuštam mislima o tome da od nagrade neće biti ništa. Možda jednostavno
treba čekati i pustiti da sprava promijeni raspoloženje (pa nećemo valjda
razvaljivati pukotinu). Utjehu mi je trebao pružiti "Rauber". I jest. Taj mi
smjer nikad nije posve ležao, ali ovaj je puta nevjerojatno lako pao. Ni u
jednom trenutku baš nikakve frke. Damir je tu malo izmučio ruke, ali je još
imao volje da za kraj obradimo "Brid". Tako i bi.
Bome dočekasmo 19,30h pod stijenom. Ali još nam se ne ide doma. Red je došao
na prelazak granice, odličnu "Majolku", radler, pizzu i vrlo ljubazne
konobarice. Pri povratku se nakratko uključujemo u ljetne morske priče, tj.
gužvu na Macelju i Zagorskoj magistrali. Pomalo mrzimo one koji idu na more
(ili su već tamo) i zakrčuju nam ceste, ulice, plaže i ostatak brda i
dolina. No, zadovoljni smo da ima i mjesta na kojima možeš biti u potpunom
miru (naravno, da to nije groblje).
Neven
created by: zeljeznicar @ 2005-07-24 20:06:00
|
|
|
|
|
