 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Babetina(e)
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Sun, 17 Jul 2005 11:43:33 +0200
Tek sam bio doputovao, a već me zgrabili. Kažu da bi išli penjati u Alpe.
Nisam baš oduševljen, ali onda spominju "Novi centralni smjer" u Velikoj
babi. To već može, još sam prošlo ljeto ciljao na njega.
Krajnji je čas za dogovor. Dado me više puta nazivao: kakva je prognoza (baš
i ne ulijeva spokoj), tko bi što nosio, gdje bismo se i kada našli.
Savladavamo neodlučnost i dogovaramo sve što treba. Ali u zadnji čas
mobiteli zvrndaju još par puta: nemamo opis smjera, mape i možda još
ponešto. Starost - senilnost! Nema druge, sjedaj na bicikl i nađi nekog tko
to ima i može posuditi.
K vragu, 5,45h! Sat mi nije zvonio, a imao sam još samo petnaest minuta da
stignem do dogovorenog mjesta. Ubacujem u ruksak sve što mi je padalo na
pamet (mora da sam nešto zaboravio) i otkrivam da me Dado već čeka. Ni s
njim nije bilo bolje, jedva se probudio. Slušamo prognoze i dvoumimo se:
isplati li nam se ići? Počivalište Naklo: kava i kapučino, WC, grupa
poznatih nam Zagrepčana i Samoboraca (Zrinka, Branka, Nikl) koji idu na
Škrlaticu. Valjda ipak nismo loše odlučili kad su i oni ovdje?
Kod tovarne žičare iza Jezerskog otkrivamo auto zagrebačkih tablica s GSS
naljepnicom. Anita, Bojkica, Domić i Tihomir krenuli su večer ranije.
Ženetine imaju isti cilj kao i mi. Valjda ih ulovimo negdje u smjeru,
sigurno nisu previše brze. Ali prvo moramo naći smjer: nemamo sliku stijene
i ne znamo gdje je točno ta linija, a pristup i nije opisan skroz
briljantno. Vode nas nos i tragovi, pa pogađamo bez greške. Štoviše, stižemo
brže negoli piše u vodiču i sve je po planu (tj. u 11h smo na ulazu u
stijenu). A onda glasovi tik iznad nas! Anita i Bojkica su tek ušle jer su
se zalutale. Pristup im se, kažu, protegnuo na 3h. Zlobno im spominjem
dokazano slabu žensku sposobnost orijentacije i vjerujem da ćemo ih začas
preskočiti.
A nedugo se zatim - odmah na početku - već osjećam neudobno: do drugog spita
imam još pet metara vrlo glatke ploče (ili strme trave), a zadnje je
međuosiguranje 15 m ispod mene. Treba li mi to? Ipak, obojica se brzo
navikavamo na takva pravila igre i grabimo. Ali žene nikako ne dostižemo, a
već smo se fino uspuhali (najduže ovogodišnje penjanje mi je dotad bio
Klek). Tako to valjda i mora biti kad stari jarci (jedna bi autorica rekla
"kenjci") ganjaju mlade cure. Srećom su odlučile stati nakon 5-6 cugova, pa
združujemo snage (padaju i prve fotke). Priznajem grijeh, tj. da sam ih
potcjenio. Dalje ih samo hvalimo jer su stvarno zaslužile: penju dosta brzo
i sigurno do samog kraja. A taj dohvaćamo točno 5h nakon što smo ušli u
stijenu. Jedino im hodanje opet slabije ide. Spominjem tradicionalne
lijekove: bič i goniča.
Rastajemo se na Jezerskom sedlu. Žene idu na Okrešelj, mi na Ledine i u
dolinu. Prognozirano nevrijeme bilo je već jako blizu nas. Zato stvaramo
listu želja: a) da ne počne padati prije nego stignemo u dolinu; b) da počne
padati tek kad stignemo u dom, ispada se dok jedemo i pijemo, te opet stane
kad budemo išli dolje; c) da padne tek kad dođemo do doma, a onda ćemo već
nekako sići i po kiši. Najbolja varijanta ostaje neispunjena. Taman točimo u
sebe radler, a vani počinje krupna tuča. Jedemo i čekamo. A onda je stalo.
Jurimo dolje i sjedamo u auto taman kad je opet počelo pljuštati. Pa i ta
varijanta b) je sjajna, fino zaokružuje uspješan dan.
Neven
Baba.JPG
Baba3.JPG
Tko smo!.JPG
created by: zeljeznicar @ 2005-07-17 11:56:00
|
|
|
|
|
