Fotografski kutak: slike s penjanja.

Penje: nepoznat Austrijanac
Smjer: Studlgrat, III,A0/II-III, 500m
Foto: Hrvoje Jenei, 09/07

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Velika pustolovina

From: "Dragutin Vdovic" - [email protected]
Date: Wed, 23 Feb 2005 19:53:56 +0100

Nedjelja ujutro. Probudio sam se u košnici ljudi (što znači da je bila gužva, a ne da je netko bio marljiv). Kroz polusan čujem Budića kako objašnjava da su ovi jučer točili bućkuriš umjesto vina. Tog jutra tablete za glavu bile su cijenjena roba. Subota navečer, hm .

Počelo je sa čašicom kuhanog vina pa još jednom, zatim je (na Karolinino zgražanje, vegetarijanka, mikrobiotičarka, šta li je ?) na red došao jelen (e pa Karolina, nisam se popeo na vrh hranidbenog lanca da bi jeo travu !). Odličan jelen ! Pojeo sam svoju porciju i nešto Dorjine i to sve za manje od 50 min. I onda mi ljudi kažu da sporo jedem, ma haj'te molim vas . Pogađate, još koja čašica kuhanog i . dalje vam neću pričati. Neću pričati kako je Budić dubio na glavi, pa Karolina, neću ni slučajno ispričati kako smo Dinter i ja izgubili u beli od Dorje i Bojkice, nisam lud .

Najbolje da otvorim oči pa kako mi bude. Nakon izbacivanja kamenja iz očiju na kojem bi mi pozavidjela omanja šljunčara vidio sam cimera i brata po krevetu - Mamuta. Dečko je dobio taj nadimak zbog stanovite marke odječe koju preferira. Iako mi je on objašnjavao da ga cure tako zovu zbog nečeg drugog, nisam ga baš najbolje shvatio . Nekako sam ustao, uz dosta muke progurao glavu kroz otvor kupaonskih vrata, umio se, namignuo onom fakinu s druge strane ogledala i otišao na doručak (izlaz iz kupaone bio je nešto lakši jer je glava u dodiru sa hladnom vodom ipak nešto splasnula). Za doručkom smo Dorja i ja poslušali sve prijedloge koji su nam se nudili za taj dan i oduševljeni svima njima odlučili ostati u domu. Nakon što su se svi razbježali svojim stijenama, slapovima, padinama, mi smo skovali svoj plan: još ćemo sekundicu ostati u domu pa onda napraviti jednu poštenu turu do Erjavčeve koče. Plan je bio ambiciozan, ali moguć. Jedino se ova sekundica malo produžila, a produžila bi se i više da me zgražanje žene koja radi u domu nije probudilo. Pa šta ako su tri sata, Dorja i ja smo u kondiciji i opasnom treningu i bez problema stignemo ostvariti svoj naum ! Dizanje, pospremanje stvari, plaćanje računa. Pitamo za Erjavčevu koču i kako doći do nje. Pet minuta opisa puta, usmjeravanja, upozoravanja, sve na - slovenskom. Iako ja slovenski tečno govorim rukama i perfektno se služim smiješkom, od svega toga nisam ništa razumio. Zahvalili smo gospođi kojoj je silno bilo drago što nam je pomogla i uputili se u pustolovinu.

Ispod kuće nazirala se staza o kojoj je najvjerojatnije gospođa pričala. Nakon kraćih konzultacija, uz malu nevjericu, ipak smo odlučili krenuti tim putem. Ispočetka smo se zezali i smijali, ali kako je vrijeme odmicalo i put postajao sve teži, razgovor je malo zamro. Poprilično smo vijugali, ali smo se stalno držali dosta desno. Lijevo je izgledalo poprilično lavinozno. Ne znam da li je netko prošao točno tuda i dao neko ime, ali mi smo ga krstili: Nemška smer, desna varijanta. Neću vam više opisivati taj uspon, nije bilo lako, stalno u snijegu, orijentacija u šumi, ali na kraju sam imao osjećaj kao da smo se penjali 15-tak minuta. Eto kako je fino biti u kondiciji .

Sa parkingom hvala bogu nije bilo problema te smo stali odmah ispred kuće. Pri izlasku iz auta značajno sam pogledao svoje zimske gume i ponovo zažalio što ih nisam kupio koji mjesec ranije . možda bi ona lampa ispod Obertauerna još uvijek svijetlila . Onako umornima i malo promrzlima dobro nam je došao čaj, nisu smetale ni one kranjske kobase sa zeljem, a ni štrukle (sve sam pojeo za manje od sat, skoro). Vrijedilo je i nije nam žao puta.

Pri povratku (a vraćali smo se istim putem) opet smo se držali desne strane (koja je u usponu bila lijeva) te smo tako i empirijski opovrgnuli njezino lavinozno stanje i potvrdili da je sigurna za prolaz. U domu su nas već čekali Dukši i Pave (kako je u tijeku nagradna igra neću ih oslovljavati njihovim nadimcima), ali kad su nas vidjeli onako iscrpljene nisu inzistirali da odmah krenemo. Vesela gospođa, sva oduševljena što me vidi živog, ispričala mi je kratku povijest svijeta na slovenskom i taman kad je došla do srednjeg vijeka ja sam joj se zahvalio i šarmantno nasmiješio. Bilo je vrijeme da krenemo .

Krcko


created by: zeljeznicar @ 2005-02-23 20:06:00