 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Logarska agonija
From: Dorja Mučnjak - [email protected]
Date: Mon, 14 Feb 2005 15:53:56 +0100
Ovaj sam vikend bila jedan od tečajaca (Anita, Damir, ja) koje su iskusniji (Vuković, Dukši, Neven Petrović) vodili u slapove (još su bili Orsat i Petra u navezu). Ja sam uspjela nagovoriti Nevena Petrovića da me vodi jer on jedini nije imao ništa protiv moje sporosti (barem nije izjavio). Spora sam bila zbog: neiskustva, umora (ustala sam se u 4,00), prokletih pancerica, nedostatka anticokli te manjka kondicije (eto, priznajem...). Ta sporost nije toliko dolazila do izražaja u samom penjanju već na silasku, a o tome malo kasnije.
Pristup do slapa je bio vrlo kratak, desetak minuta hoda - prvi susret s hodanjem u pancama na takvoj udaljenosti i terenu. Ispod slapa pada dogovor tko će gdje te Neven i ja čekamo da ovi brži odu da bismo mi u miru mogli pikati... Slap je imao tri skoka, prvi skok smo prošli bez šraubi, a u druga dva smo ih koristili. Skupljanje šraubi iz leda je strava jer čitavo vrijeme misliš na to što ako ta šrauba padne, a ti više ne možeš do nje, a skupa je, a... Postavila nisam niti jednu. Drugi skok dosta mokar, treći meni najteži. Na kraju slapa se već ponadala da je dosta za danas, ali ne - ide se u drugi!
Drugi slap je bio nešto kraći (2 skoka), ali meni puno teži, pogotovo na izlasku iz jedne svijeće gdje sam uspjela dobiti cepinom (svojim) u nos (svoj) jer ga nisam dovoljno jako zabila. Na slici koju šaljem vidi se rana, ali treba se malo zagledati! :)
Već tad sam bila iscrpljena, što od umora, što od šoka zadobivene rane, a treba se još spustiti. Polako smo krenuli dolje. Stvarno polako! (Tu ide priča o mojoj nevjerojatnoj sporosti!) Naime, u tvrdim pancama s derezama bez anticokli je dosta naporno hodati po strmom snijegu (za one koji ne znaju: anticokl je ona plastikica koja ide ispod dereza da se snijeg ne hvata za cipelu i da ne ispunjava prostor između šiljaka dereza - dosta opasno jer šiljci gube smisao). Neven me je spuštao jedno tri puta, abseilali smo jednom, spuštali se uz neprekidno lupanje cepinom u moje pance te se konačno spustili na pola puta gdje nas je ostala šestorka nestrpljivo čekala - već se počeo spuštati mrak! Tada sa mnom (još uvijek sam beskrajno spora) ostaju Neven i Vuković i strpljivo me (uz poneko šovinističko šikaniranje :)) paze sve dok se nismo spustili do auta. Puno im hvala!!!
Zatim: auto, presvlačenje, juha, radler, auto, put, benzinska, put, racija, puhanje u alkometar (Damir i Vuković), put, doma, krevet, zzzzzzzz...
d.
dorjin nos.JPG
created by: zeljeznicar @ 2005-02-14 15:56:00
|
|
|
|
|
