 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Tri glave okrunjene snijegom (1/2)
From: "Nikola Derezic" - [email protected]
Date: Mon, 7 Feb 2005 16:51:56 +0200
Četvorka željna rjeđeg zraka i niskih temperatura okupila se u ne tako ranim
jutarnjim satima na parkingu kod KingCrossa.
Cilj je bio Triglav. Na našu sreću, vodio nas je iskusni planinar Miroslav
Medenica iz PD Plive, s obzirom da je nama (Dubravki Županić, Leli Treščec iz
KC i mojoj malenkosti) ovo bio prvi uspon na vrh, o kojem smo čuli samo legende.
Plan je bio u prvom danu se kroz dolinu Krme uspeti do doma na Kredarici, tamo
prespavati, a drugi dan poopeti se na vrh i povratak.
Uz put smo svratili do Mojstrane. Tamo se održavalo natjecanje u penjanju
zamrznutih slapova. Malo smo prošvrljali da vidimo kako to izgleda. Zadanu
stazu je na top-rope upravo penjala jedna slovenka je penjala. Voditelj je na
razglas urlao neku mješavinu slovenskog i južnoaustrijske varijante njemačkog...
Oko 13 sati smo bili na parkiralištu u dolini Krme i spremni za što god nas
čeka... barem smo tako mislili. Duboku dolinu, omeđenu strmim liticama
popodnevno sunce je već davno napustilo. Pogleda uprtih u vrhove iznad nas
polagano smo se počeli uspinjati. Bilo je toliko hladno da se niti dah nije
ledio. Tvrdi utabani snijeg je škripao pod nogama. Šuma se ubrzo razrijedila,
a ispred nas se otvorila snijegom pokrivena visoravan. Staza je počela
skretati u desno, te smo nakon jednog strmijeg uspona ispali kod planinarskog
skloništa Pastirski stan. Tamo nas je čekao Miro koji je na turnicama pobjegao
naprijed. Društvo su mu pravile dvije njegove stare poznanice-plivašice. One
su upravo vraćale od Kredarice. Nisu se uspjele popeti na vrh zbog nanosa
pršića koji je na jednom frkovitom dijelu prekrio klinove. S obzirom da nisu
imale uže, odustale su od uspona. Sva sreća da mi nosimo čak dva užeta!
Penjemo dalje i kroz razvedene brežuljčiće i sa zalazećim suncem stižemo podno
velike bijele padine. Negdje iznad nas na grebenu je vrh Kredarica i istoimeni
dom. Zbog čistog zraka teško je procijeniti udaljenost, pa nam se čini da je
vrh na pljunometu. Jedino što nam odaje da je pred nama još dosta posla su
sitne sporokrešuće buhice - planinari sa oko sat i pol vremena prednost. Sunce
zalazi, temeperatura pada. Na sreću izvukli smo se iz doline, pa možemo
uživati gledajući kako u daljini pod zadnjim sunčevim zracima svijetle vrhovi
Kamniških alpi.
Stajemo da na noge stavimo dereze. Skidam vanjske rukavice i za par trenutaka
gubim svaki osjet u prstima. U gojzericama već odavno imam deset kamenčića
umjesto prstiju, s kojima igram sik-sak-suk ne bih li pokrenuo cirkulaciju.
Dubravka ima problema sa derezom - stalno joj ispada, zbog čega često
zastajemo. Miro i Lela nam bježe naprijed. Već je gotovo potpuni mrak, pa
vadim svjetilju. Više ne vidimo ništa osim prtine ispred nas i Dubravkine
dereze koja stalno ispada. U tamu zazivamo Lelu: "Se vidi dom?" ... vrijeme
prolazi, noge su sve teže, a ruksaci sve već odavno preteški... i napokon, iza
zadnjeg brdašca pred nama je kao božićno drvce svjetlo doma! Prolazeći pokraj
kapelice, zahvaljujemo Bogu što nas je poštedio i molimo za zaštitu za ono što
nas čeka sutra.
U domu već ima dvadesetak planinara: poglavito slovenaca, ali i talijana i
hrvata. Naši rukometaši su upravo pobijedili francuze. Ubijamo se u vrućem
ričetu s kolobasom i vrelom čaju. S obzirom da mi se prošlog weekenda voda
potpuno smrznula jer sam je vodu nosio u aluminijskoj boci prekrivenoj
"dekicom", ovog puta sam sa sobom nosio vakuumsku termosicu. Hej! Nevjerovatno
kako ta stvar drži toplinu! Kada sam je istočio, voda je imala istu
temperaturu kao kad sam je točio u Zagrebu!
Spavamo u sobi 302 - skupnom ležišču. Soba se nalazi u potkrovlju i hladno je
ko u štenari! Mito, Lela i ja imamo ljetne vreće, računajući da ćemo se
utopliti dekama. Dubravka likuje sa svojom -25C pernatom vrećom, posebno
kupljenoj za Peru. Zamotao sam se u tri deke i vreću, na sebi imam duple
čarape, biciklističke tajice, hlače, dvije majice, tri fliesa i kapu, ali
hladnoća nezaustavljivo nadire. Kad sam uspio sklopiti oči, neki su već
ispilili prvi kubik. Počinje agonija: ganjam nekakve kote ... 407... 720...
310... brijem da kad dođem do kote, bit će sve u redu... ali ne! Opet nova
kota, opet ganjanje, opet muka, penji, hodaj, guraj, prti... ništa nikad neće
biti u redu! Budim se... neznam je li od hladnoće ili mi je sila... spuštam se
do podruma četiri kata niže u WC u kojem je još hladnije, kroz prozor gledam
buđenje dana. Po povratku u krevet napokon hvatam malo nekakvog sna.
Uzvik "USTAJ VOJSKO!!!" bilo je slijedeće čega se sjećam... i počeo je novi dan!
Večeras napišem nastavak i stavim fotke na Pustolove.tk...
U drugom dijelu čitajte:
- Jutro
> Elvir i Darija
- Uspon na triglav
> Miro leti preko sajle
> silazak s triglava - uže
> nemojte gristi karabinere na -15!
- Silazak u dolinu
> žuljevi
> kremšnite na Bledu
Nikola Derežić
>------------------------
www.pustolovi.tk
www.derezic.tk
www.susak.tk
created by: zeljeznicar @ 2005-02-07 15:56:01
|
|
|
|
|
