Fotografski kutak: slike s penjanja.

penje: Siniša Alavanja, smjer: T.V., 6a, Kalnik
foto: Marina Čosić, 11/2006

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Maltatal za vikend iliti Another one bites the dust

From: Marko Duksi - [email protected]
Date: Mon, 7 Feb 2005 11:37:01 +0100 (MET)

Pocelo je poprilicno kaoticno, zadnji dogovor pao je u petak popodne, zbog glavnog problema - nedostatka opreme oz. cepina. Kad smo i to nekako pokrpali, dogovor i nije bio bas najsveobuhvatniji - idemo nekamo, dogovorit cemo se na putu gdje, bitno da napokon uopce znamo tko ide. Od Maticara Tihomir i Pavla, od Zeljeznicara Budic, Dinter, Vukovic i ja. "Ponesite putovnice!", sirilo se poput virusa kasnonocnim SMS-om.

Kasni polazak, oko 7h15. Kava/caj na nekakvoj benzinskoj u SLO (ili mozda nekakvoj SLO na benzinskoj?). Kud cemo?

Planica. Napokon. Sve sto imamo strpasmo u ruksake jer spavanje je u domu u Tamaru, 1h hoda od auta. Uh, hladno.. Najprije rezervacije skupnog, potom sastanak s Gordanima (Ha! Jos jedna mnozina. Dosta vec Markota!), a onda i rastanak. Gordani prema Jalovcu, a mi ostali u potragu za kakvim vecim komadom leda.

Okomili smo se na Slap pod votlino, jedan od ljepsih sto sam popeo. Konstanto je strm, led je u prvom cugu bio tvrd kao staklo, no los u dubini tako da sraube nisu ulijevale povjerenje. Sve dok nisam na pola slapa zavrtio cetvrtu i rekao sam sebi "Ova drzi, neka bude za stand." I bi za stand. "Ovako ce Marku ostati lijepi izlazni cug", pomislih.

Marku je nazalost postalo slabo dok je grabio prema meni i dosao na stand utucen. Kaze "...ne znam sto mi je, ali nije dobro." Bilo je govora o tome da vodim i drugi cug. Zvuci kao steta... Smazao je Snickers i pricekali smo da prodje (slabost, a bome i Tihomir). I prosli su! Sva sreca, samo je bio pao secer, a moglo je i stosta drugog nezgodnog. Odmah sam zivnuo, znajuci da ne moram prematati uze i da cemo popest slap kako treba, a ne tako da samo jedan vodi.

Poveo je Marko drugi cug, a za njim kraj mene prosla Pavla kao druga. (Tihomir je ionako sve penjao kao prvi pa je standao 10 metara iznad mene.) Pavla se malo zaplela u Markovo uze, tako da mu je nekih 5 do 10 metara posluzila kao putujuce medjuosiguranje. Zamislite, vi se penjete, a udaljenost do zadnjeg medjuosiguranja vam ne raste. Kul.

No, izasli smo najprije Marko, pa Tihomir, pa ja, pa Pavla, uslikali se i zapalili na silaz. Hm, da, silaz... Sto metara (pozitivne) visinske razlike najprije po vrlo strmom snijegu, zatim po nezaledjenom 45 st. (ne Celzija) uskom potoku uz povremene strmije skokove u mahovini ili, nesto bolje, centimetar do tri debelom ledu, cesto s tekucom vodom ispod i sve naokolo. Najbolje na sto smo naletjeli je poneki dio tvrdog snijega ili pokoji zaledjeni tolmuncic koji se lijepo dao nabosti na cepin. Bilo je zabavno ali prljavo. Spazio sam tragove sto se iz slapa odvajaju desno. Napokon. Prijecenje kroz sumu do grape i po njoj na markirani put. Razgledali smo ostale slapove i vratili se u dom. Gozba.

Pridruzili su nam se i Gordani. Budic (sto je Dintera vise puta upozoravao da uzme dereze) shvatio je da je svoje ostavio u Zagrebu. :) Znaci nista od klasicnog naveza. Dogovorili smo budjenje u 5h00 da u NED sto ranije dodjemo do Maltatala. Tamo bismo postavili top-rope na Columbus wall, ostavili Gordane i popeli nesto pa im se pridruzili. Ili bi oni nasli neku turu.

I probudili se, krenuli oko 6h iz doma, dosli do auta, posli na put, prosli SLO granicu, prosli AUS granicu, vratili se natrag. Marko je dohvatio Katarinin pasos. :) Nastupio je smjeh, jer taj Maltatal nas nece i nece. Nije mu prvi put.

Jedva smo nasli otvoreno mjesto za nesto popit, hotel. Skupi hotel. Dogovor je pao za Vrsic. Gordan i Dinter su otisli na Nad sitom glavu, a mi vidjeti sto je sa slapova lijevo od Levog. Skola, eto sto je!

Onako na brzinu izbrojao sam 13 ljudi sto se rasprostrilo po svim varijantama Srednjeg (najpozeljnijeg u tom kvartu) slapa. Zapoceo sam razgovor navlaceci pojas, dereze, slazuci opremu... Bila je to skola AO Trzic. Pitao sam ih koliko je instruktora od svih tih silnih ljudi, a covjek se zamislio i odgovorio: "Instruktorja... Dva sta." "What the hell?! Pa cak i mi imamo odgovorniji pristup od ovih amatera!", pomislih. Na moje tiho ali ocito cudjenje, covjek nastavi: "Tu so se alpinisti, pa pripravniki ter 5 tecajnikov". Aha, natrag u rupu...

Tihi i Pavla su se dotle okomili na Levi, lijevom varijantom. Orsatovi tragovi od prije 3 (mislim) tjedna jos su tamo. Kaze Tihi da je slap lijep i neproblematican, a bome je bilo -20 st.C. Good for them.

Marko i ja smo zapeli za Slap pod Hudicevim zlebom. U dva cuga pa kao, vidjet cemo jos kako cemo dolje. Ja sam potegnuo prvi cug, led kompletno odvojen od stijene - do 20 cm leda i 50 cm vode i zraka iza njega. Na dijelovima zatrpan snijegom. Na pola uzeta ukopcao sam jedan tanak i hrdjav spit i viknuo Marku da me stavi na osiguranje. Jos malo i dosao sam pod visok zastor ubitacno tvrdog, izgleda djevicanskog leda. S jednim zatupljenim cepinom. No can do, otisao sam desno, po jednako strmom, ali nesto kracem i prozracnom komadu leda. Ponovila se prica od dan prije, otprilike ovako: sraubaj, shit, penji, sraubaj, shit, penji, sraubaj, "Uuuu dobra je!" - stand!!! Bome nema vise ni uzeta, a izlaz iz slapa je 5 metara iza ugla.

Namucio sam se dok nisam nasao mjesto za jos jednu sraubu, od mog starta potrajalo je ukupno tocno 1h dok Marku nisam viknuo penji! Tupi cepin mi je pomrsio planove pa smo popeli manje lijepu i nesto kracu, jos desniju varijantu. Nismo znali sto nas ceka iza ugla i, nakon kraceg vijecanja, zakljucili da jos 5 metara leda nije vrijedno sate trazenja silaza po Hanzovoj. Pa smo abseilali.

A abseil je prica za sebe. Najprije sam zaslingao manju svijecu i kao iz topa smo se slozili da to nije dovoljno. Najdulja srauba nam je 25 cm, iako Black Diamond samouvjereno tvrdi da je samo 19 cm. Mozda je BD preuzela zena? Imamo dvije (ne zene, vec dulje sraube). Obje su u standu. Shit. Vrti, vrti, vrti, mijenjaj. Busi, vrti, vrti. Busi, vrti, vrti... Eto nam abalakov. Abalakov my ass! Kung-fu Abalakov! Ma ne, ne, naka ostane, steta vremena. Jovo nanovo. Drugi je bio posten, treba malo dobiti to u prste. Bio bi vjerojatno dovoljan i sam za sebe, ali svjejedno sam sve izjednacio i ostavio dvije sraube za backup dok se Marko ne skine s uzeta. Ne skodi. Povadio sam sraube i nauzivao se u, subjektivno gledano, najsigurnijem abseilu sto sam ga ikad izveo. :) Isplatilo se popeti to, samo mi je zao da ipak nisu ispala dva normalna cuga pa da i Marko vodi.

Vratili smo se u dom, spakirali i jos stali na kavu na nekoj drugoj benzinskoj. Tu smo se zadrzali uz pregrst lovackih prica. A sto se Maltatala tice, pridruzit ce se Libojam. Svi kazu da je tamo negdje, ma mora biti, mislim valjda, a mozda...

M.D.


created by: zeljeznicar @ 2005-02-07 11:46:00