 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Još jedna epopeja
From: "marko vukovic" - [email protected]
Date: Mon, 24 Jan 2005 12:27:08 +0100
Konačno jedno kasnije kretanje. U subotu smo oko 6:30 Petra, Orsat, Dukši i
ja krenuli iz Zaprešića put Vršiča. Mlađi i agilniji (Martinović, Neven,
Iva, Tihomir) su krenuli oko 5, i koliko znam poharačili Desni i Levi slap
pod Prisojnikom. Mi smo se odlučili za Prvi slap u Prednjoj glavi
Prisojnika. Pošto svijeća na ulazu nije puno obećavala (jedino je Dukši
pokazivao entuzijazam i time zaradio nominaciju za prebacivanje u agilniji
auto), ušli smo po Drugom i onda se prebacili u Prvi koji je ispao lagan i
neusporedivo ružniji od Drugog. Kod spusta smo postavili top rope na
spomenutu ulaznu svijeću, i hrabro se izredali. Izdržala je. Na žalost u
subotu uvijeti nisu bili idealni. Palo je nešto snijega, pa je trebalo
kopati, a i leda je bilo u manjim količinama nego prošli tjedan.
Spavali smo u Koči na gozdu. Jedna oveća grupa je slavila rođendan pa je
buka trajalo do kasno. Spavanje u Koči na gozdu imalo je i svoje prednosti.
Aljaž Anderle je u
sklopu Tečaja penjanja u ledu održao predavanje uz video
projekcije, a mi smo se besramno priključili.
U nedjelju smo zamijenili lokacije. Agilni su (danas s malo manje
entuzijazma jer su se u subotu ubili od penjanja) otišli u Prednju glavu. Ne
znam što su točno radili, ali pretpostavljam Prvi i Drugi jer su to trenutno
jedine opcije. Dukši i ja smo otišli u Levi, a za nama su Došli Petra i
Orsat s istom namjerom. Popeli su prvu dužinu neke "malo levo od levog"
varijante i sišli zbog loših uvjeta.
Dukši je poprilično suvereno popeo prvu dužinu. Nije dugačka, ali je zato
fizički naporna. Dogovor je bio da vidim kako će mi ići u prvoj dužini pa
odlučim da li ću voditi drugu, koja isto spada u kategoriju "teža". Bio sam
zadovoljan kako sam prošao, pa sam odlučio pokušati. Ispalo je drugačije
nego što sam se nadao. Radi se o punih 60m mjestimično strmog leda. Psiha je
radila punom parom, pa sam napredovao veoma sporo i trošio dosta snage na
šraubanje. Najgore je što mi je negdje na pola puta sa pancerice spala
dereza. Fak! Šraubaj! Titanova šrauba ne ulazi baš kao što bi to čovjek
poželio. Super zagrize led, ali ne ulazi do kraja, a treba sjest u nju da bi
stavio derezu. Zašraubao sam dvije, radi psihološke samopomoći. I tako nakon
(valjda) sat i pol borbe konačno sam dosegnuo štand. Preveliki zalogaj,
srećom nisam se zagrcnuo. Iduća dužina ide sa štanda desno. Nas su stope
prethodnika zavele u lijevu varijantu. Par metara kombiniranog penjanja
ocjene III, i ponovo smo na ledu koji nije baš najbolje kvalitete. Dukši je
vodio dužinu, i pametno se prebacio u strmiji, ali kvalitetniji led. Nešto
prije tri smo konačno na vrhu. Dosta smo umorni i smrznuti, pa radimo sporo.
Kontroliramo jedan drugoga i čvorove. Pričamo o tome kojim čvorom ćemo
spojiti užeta za abseil. Dvostruki zatezni. Jedno uže se smrznulo pa nas
brine kako ćemo ga izvući. Slažemo abseil i spuštamo se 60m. Treba povući
uže, ali nakon 2 metra staje i ne mrda. Kemijanje, natezanje, gruntanje. Već
je 16h. Sat i pol do mraka. Pada dogovor da Dukši otprusicira do gore i
pogleda što se desilo, a ja pozovem pomoć za slučaj da se stvar
zakomplicira. Martinović, Iva, Neven i Tihomir su već u Kranjskoj Gori, ali
vraćaju se. Hvala im. Stigli su zaista jako brzo i bili spremni pomoći. Kod
Koče na gozdu im se priključuju i Petra i Orsat. Ideja je bila da obiđu prvu
dužinu i netko popne jedan cug do nas, za slučaj da budemo primorani
ostaviti jedno uže. To bi se u teoriji dalo izvesti prije mraka, a spasilo
bi nas od neugodnog bivakiranja. Dukši je srećom specijalista za
prusiciranje i brzo se probio kroz tih 60m. Dvostruki zatezni je zapeo za
stijenu. Mijenja čvor, testira, uže ide. Svi naši frendovi su dolje. Gledaju
što radimo, dovikujemo se. Sada je atmosfera opuštenija jer je ipak izvjesno
da ćemo biti dolje prije mraka. Ipak mi je drago što su tamo. Nekako mi je
lakše. U 17:30 smo pod slapom. Sunce zalazi, ali puni mjesec preuzima
njegovu ulogu.
Naravoučenije: U izvještaju se 2x spominje sreća. 2x previše za moj ukus. Ne
bih rekao da smo izgubili kontrolu nad situacijom, ali tražila je punu
koncentraciju i ozbiljnost. Frendovi su zaslužili gajbu piva. Na nekom
penjačkom logoru, nadam se.
created by: zeljeznicar @ 2005-01-24 12:31:00
|
|
|
|
|
