na slici: Siniša Alavanja, Vranjska draga
foto: Iva Kaštela, 11/2007

From: [email protected]
Date: Mon, 26 Jan 2004 19:42:20 +0100

Kako se ono kaže krv nije voda, a isto tako ni led. S obzirom na
prognozu bilo bi čista šteta propustiti ovaj vikend, koristeći ga za
spavanje, ili recimo možda skijanje. Kao što su oni, koji me malo bolje
znaju, shvatili, nisam mogao odoliti zovu leda!

   Još u srijedu sam se s Bojanom dogovorio da idemo za vikend penjati
slapove. Kamo? Dogovorit ćemo se u petak. Rečeno - učinjeno. Nakon nekoliko
telefonskih poziva, pao je dogovor, koji je uključivao, za subotu Orsata i
Marka Vukovića, a za nedelju Danka i Vladu.

   U subotu ujutro, u 5 sati i 40 min krenula je mini željezničarska
ekspedicija u Maltatal, u Austriji. Nakon 3 i pol sata vožnje, 3oo km
daleko, stavljanja lanaca, mogli smo konačno nataknuti i dereze. Maltatal
je mrak! U uzbuđenju, i naravno žureći, da preteknemo sve one silne
Austrijance, Slovence i Nizozemce, navukao sam navlačne hlače naopačke.
Nakon estetskih popravaka i dobro naoružani do zuba, dogovorili smo se da
Bojan i ja odemo u Desni krak, a Orsat i Marko u Lijevi krak Stranerbach
wasserfalla (nisam baš siguran da se tako piše). Reklama (ili barem opis)
su govorili da se radi o 550 m dugom slapu, tipa Palenka, gdje je Desni
krak nešto duži i nešto teži. U stvarnosti se radi o grapama sa slapovima
dužine cca. 400m. Lijepo i malo naporno, pogotovo jer smo bojan i ja prvo
nenavezani ispenjali desni krak, a zatim ostavivši višak stvari u autu i
lijevi krak. Ulaz u slap je naime bio 10 m od auta. Zanimljivost je da se
iz svih slapova absajla. Dolina je prepuna slapova svih mogućih teškoća, i
uglavnom su svi dobro napravljeni. Možda da još napomenem, da je
temperatura bila ispod -10 stupnjeva celzijusa. Vožnja natrag je bila,
recimo naporna, i svi osim vozača su poomalo kunjali.

   Nedjelja. 6 sati ujutro. Bojan, Vlado, Danko i ja nalazimo se ispred
moje zgrade i nakon kratkog vijećanja, odlučujemo se o smjereu djelovanja:
Logarska dolina. Nakon tradicionalnog Dankovog fulavanja skretanja za
Rogašku, i kave u Solčavi (također tradicionalne) dolazimo u Logarsku
dolinu. Stanje je izgledalo dosta bolje, barem u lakšim slapovima, nego
prije dva vikenda. Zapalili smo grupno u slap pod Sušicom, da bi dospjeli
do slapa, taman da vidimo kako se drugi penjač nekog slovenskog naveza,
bori sa prvim cugom. Naoružan super opremom: 3C.M. Lasera, 2 B.D: Express
screwa i Zakonom, tj. Grivelovim 360, te samopouzdanjem super uvjeta od
prije dva tjedna, krenuo sam u borbu sa prvim cugom. Iako odozdo nije
izgledalo tako, prvi cug je imao puno, puno lošije uvjete, nego onda. Prvih
30 m je još imalo manje, više solidan led, ali je zato slijedećih 20 bio
skup svijećica i karfiolića. Dvije šraube, koje sam zašarafio služile su
više kao moralna opora, nego kao stvarno osiguranje. U najstrmijih 5 metara
uspio sam cepine, koliko- toliko, zabiti tek svaki treći put, sve drugo je
bilo hukanje. Sretan da je sve dobro završilo, blago navijen i dobro znojan
ukopčao sam se u štand. Ostatak ekipe je dojurio do štanda stvarno brzo,
ali su priznali da bi im bilo prilično uzbudljivo, da su morali penjati taj
cug kao prvi. Slijedeći cug je ovaj puta nudio tanji led nego prošli put,
ali je to zato bio fini mokri led, koji je primao iz prve. Za kraj smo swe
počastili i trećim cugom koji je izgledao strašnije nego što je u
stvarnosti bio, a i podijelili smo ga na dva dijela. Cijelo vrijemee je
sipio snijeg i bila je čista zimska idila! Vrativši se do auta, vidjeli smo
da je već 4 poslijepodne, pa smo odlučili dokrajčiti dan na Ledeniumu u
Solčavi. Ja sam se manifestaciji pridružio samo kao promatrač, navijač i
fotograf, ali su zato dečki jedva podizali šalice i čaše, drhtavim rukama.
Jednom rječju bilo nam je super. By the way, penjani su i Slap pod tunelom,
Palenk i Centralni Ivovec, a sigurno je još penjiv i Slap nad potjo, te
slapovi u Kanjonu.

Pozdrav Klacko