Penju: Vanja Starčević i Hrvoje Medven
Gdje: prema Aguille de Rochefort (4003m)
Foto: Rene Lisac, 08/2011

Drugi vikend LJAŠ-a trebao se odviti na Kamenjaku, s dva aktivna dana i jednim noćenjem u kampu. Vremenska prognoza spriječila nas je u kampiranju, ali ne i u penjanju dugih smjerova. Subotu smo pauzirali jer je kiša prijetila svim obližnjim penjalištima, no zato smo nedjelju uspjeli iskoristiti za posjet mjestu dobro znanom zagrebačkim penjačima — Okiću.

Ja sam malo kasnila ujutro dok je ostatak ekipe u 8:30 uzorno čekao na sastajalištu kraj planinarskog doma. Osim planiranih dugih smjerova, jedan dio ekipe penjao je sportske smjerove, drugi je ponavljao gradivo prusiciranja s kojim smo se prvi puta sreli taj isti tjedan, a treći je s Klackom učio o počecima alpinizma na Okiću. Abseil smo radili prvi puta u dvije dužine, pri čemu su asistirali Marko (Cimi) i Nataša. Od svega nabrojanog, stigla sam na abseil i dva pokušaja uspona sportskih smjerova u 11 ujutro.

Masa je bio zaduzen za borbeni moral. Njemu dajemo ocjenu 5/5.

Idemo redom. Nije prošla ni minuta otkako sam stigla, a već sam obuvala penjačice i upuštala se u lead na smjeru Eskijev Brid (4a). Dino je zihrao, a Toni asistirao. Uza sve Dinino i Tonijevo strpljenje i ohrabrenje, ipak sam sjela na pola smjera. Naposljetku sam stigla do vrha, ali nisam bila zadovoljna. U glavi još nisam bila spremna. Modec (5c) nije bio postavljen, ali Eskijev Brid je dovoljno blizu da sam se odmah nakon spusta, bez odvezivanja i uz ponovnu provjeru u pet točaka, uputila na top rope. Ideja je bila popeti detalj koji prethodni vikend nisam mogla proći čak ni nakon 20 minuta na stijeni. Osim sto sam ciljano htjela opet pokušati popeti, bila sam uvjerena da će mi glava doći na mjesto gdje je želim tek nakon što ispenjem nešto “sigurno”. Ili barem da padnem “sigurno”. A mozda mi je samo trebala kava.

Nakon (relativno neuspješnog) upenjavanja, bio je red na mene i Dina da ispenjemo Stup s ciljem da se abseilamo u dvije dužine. Dino je moj partner i penje prvi cug do Nataše na top ropeu, a drugi cug penje do Cimija na lead. Mene osigurava pomoću autoblocka na oba štanda. 

Penjanje je prošlo dosta glatko i ugodno. Usavršili smo potrebno znanje za obavljanje svih radnji koje je situacija zahtijevala. Ja sam abseilala prva do Nataše, a Dino prvi od nje. Nakon postavljanja sistema, zadržala sam se metar ispod štanda kod zadnjeg abseila, dok mi je Nataša tumačila opasnost loše procjene rizika i greški kod abseila. Trudim se biti spužva i upiti njezino znanje. U međuvremenu su se tople sunčeve zrake probile kroz oblake i pružile nam idealne uvjete za penjanje.

Nakon spusta bilo je vrijeme da, kao i druga ekipa, prijeđemo na dugi smjer. Nema praznog hoda. Moj penjački partner je Toni. S nama idu i Grga i Dino. Penjali smo Smjer za Tri Mala Praščića (4b). Ostatak ekipe uputio se na Zaboravljeni Greben (4+, A0) i Vujakl (5+, A0/4+). Nakon nezgodnog probijanja, naša četveročlana ekipa stigla je do ulaza u smjer. Najprije smo ponovili pravila komuniciranja na stijeni, a zatim smo Toni i ja krenuli u moj prvi dugi ljetni alpinistički smjer. On je leadao, a ja sam penjala druga i čistila smjer. 

Prvi cug je bio sklizav. Trava i zemlja neočekivano su otežavale pravilno trenje pri doticaju penjačice sa stijenom. Toni ima super trik brisanja penjačice o nogu — ako gaziš u zemlju, moraš se šporkat! Good to know. Prvi cug zahtijeva malo poljoprivrednog posla, koji je Toni nerado ostavio nekom drugom. Sigurna sam da bi s guštom iščupao svaku travku, ali nismo zato došli. Možda bismo i to odradili da nas Grga i Dino nisu čekali. Ili da nismo bili u školi.

Već na prvom cugu jasno se vidjela važnost ispravne komunikacije. Penjali su se razni smjerovi oko nas i svatko je davao jasne i glasne upute svom partneru. Sva sreća, nije bilo više ljudi s istim imenom. Pravilo kaže: ako nisi siguran da si razumio uputu, zazovi svog partnera i vikni “Ponovi!” Može.

Nakon što sam se ulađarila na prvom štandu, bilo je vrijeme da premotamo uže jer je Toni penjao i drugi cug. Ponavljali smo to na svakom štandu na koji bih stigla. Nakon malo spuštanja i hodanja po svemu osim po stijeni, Toni je uspio pronaći sljedeći spit smjera u koji smo ušli. Drugi cug je bio… netipičan. Moralo se hodati po zemlji i zaobilaziti stabla. Tu smo se mimoišli s ekipom koja je penjala smjer Vujakl. Sreli smo Ivana, koji je penjao s Cimijem, i Žinu, koji je penjao s Natašom. Izgleda da je svima uspjelo zavući uže pod drvo koje je povećavalo trenje sa svakim korakom. Upravo iz tog razloga je sljedeći štand Toni improvizirao.

Osim atipičnog cuga, dogodilo mi se ono na što su nas upozoravali — “smjer je krušljiv, pazi za što se hvataš”. Nisam uspjela rukom, ali sam zato nogom odvalila kamen koji se strmoglavio u dubinu popraćen mojim povicima “Kamen!”. Na sreću, sve je bilo ok. Mentalna napomena samoj sebi: pažljivije penji, glasnije viči.

Grga i Dino su nas cijelim putem slijedili u stopu. Posljednja dva cuga bila su fenomenalna. Nakon zadnjeg sam poželjela da imamo još par takvih do kraja. Skroz sam se ušemila. Toni je našao i pješčani sat kroz koji je provukao gurtnu. Cijelo vrijeme se trudio simulirati što više situacija s kojima bih se mogla sresti na dugom smjeru — osiguravanje pomoću stijene, stabla, uporaba frenda, improvizacija štanda. 

Nakon otprilike dva sata u smjeru stigli smo do vrha, a za spust nam je poslužio Žoharov Klinčani Put. Čestitali smo si na uspješnom usponu i bacili se na roštiljanje. Barbara, Ivan i Dino su postavili ljestvicu visoko.

Modec i dalje nisam popela, a što se Okića tiče — vidjet ćemo se uskoro. Možda kad padne sljedeća kisa, nakon kave.

(napisala: Maja)