Penjači: Željka Sokol i Mario Ferenčak
Gdje: Klek
Foto: Rene Lisac, 07/2011

Izvještaj s trećeg izleta Ljetne alpinističke škole AO Željezničar 2017.
Paklenica, 23. i 24.9.2017.

Kako sam dobrovoljno prihvatila zadatak pisanja izvještaja s prvog dvodnevnog izleta tek nakon što smo odradili i Klek, malo je nezgodno pisati iz pozicije kada mi je puno toga jasnije sada nego što je to bilo nakon Paklenice. Naime, da sam pisala izvještaj prije odlaska na Klek, u mojem se tekstu ne bi spominjala ljepota grifova pakleničke stijene i čvrstoća kamena. Ne bi se spominjala gostoljubivost smjerova. Ne bi se spominjalo da je žurka bila druga najbolja dosad, a bogme niti to da smo najbolja ekipa i već sad izvrsni prijatelji. Međutim, Klek se dogodio, i stvari su se bitno promijenile.

No, pokušajmo se vremeplovom vratiti u Paklenicu i u stanje uma u kojem još ne znamo za Klek i što nas ondje čeka.

Nažalost, ni na ovome izletu nismo imali priliku biti u društvu i Velikog Vođe i Malog Velikog Vođe, jer je potonji izbivao, no to nas nije smelo zahvaljujući izvrsnim organizacijskim sposobnostima Hrvoja Črnjaka i njegovih pomoćnika. Jest da je nedostajala stroga ruka koja bi nas okupila na vrijeme, ali ipak smo se negdje između 8 i 9 sati svi okupili kod Dinka na kavi, doručku i podjeli zadataka. Kako svu tehniku odrađujemo u dvorani, nije nam ništa preostalo nego samo da sve naučeno primijenimo u praksi. Ubrzo smo se preselili u sam nacionalni park gdje je nakon podjele opreme svatko krenuo u svoj smjer. Iako mi je Veliki Vođa namijenio Piksi & Diksi (5a), iz strahopoštovanja prema Paklenici molećivim sam očima natjerala dodijeljenog mi instruktora da me vodi u lakši smjer, pa smo prvo popeli Cile na Ovčjem kuku (4b+), a zatim otišli (po preporuci drage mi RAK-ovke N.P.) u Oprosti mi pape (4a) na Velikom Vitreniku. Ostali navezi su se raštrkali po svim sektorima, penjalo se od četvorki (Oliver Dragojević, Bijela rampa, Abseil pista), preko petica (Centralni kamin, Karabore, Brid za veliki čekić, Zgrešeni, Saleški), pa čak do šestica (Ča je od Draga je od Draga, Gospodari kiše, Watersong). Većina nas je popela po dva smjera, osim rekordera Dejana Mancea koji ih je glatko riješio ni manje ni više nego četiri. I pritom izgubio spravicu. Car. Večer je završila spenkanjem užetima, dobrim roštiljem (živjeli Jug i Dino), veselom zabavom i komarcima.

Sutradan smo opet zakasnili na sastanak, neki jer su čistili kamp, neki jer su dulje spavali i pritom OPET naljutili Velikog Vođu. L Međutim, ipak smo se ponovno rasporedili i krenuli u smjerove. Međutim, u nedjelju nam se vrijeme nije previše smilovalo i oko 14.30 bogovi su počeli grmjeti sa svojih oblaka te nas potjerali na sigurno. Ipak nas je većina ponovno uspjela popeti smjer ili dva. U mojem slučaju su to bili Sjeverno rebro (4b+) i Bijela rampa (III), koji su bili zaista lijepi, za razliku od grozne ferate i sipara koji mi nisu prijatelji. Za razliku od mene, neki su puno vještiji na feratama, pa su čak i kroz kišu bježali po sajlama i klinovima do sigurnosti pizzerije gdje smo se svi okupili i napojili.

Veliko hvala svim instruktorima, volimo vas sve redom. Veliko hvala potpornom timu za organizaciju i majstorima od roštilja, i ponajviše hvala Velikom Vođi Hrvoju što nas je istrpio.

Majstor pera: Eva Martić