Penjači: Željka Sokol i Mario Ferenčak
Gdje: Klek
Foto: Rene Lisac, 07/2011

Prvi izlet zismke alpinističk škole AO Željezničar je održan 15.1.2017. u Mlačci. Za one koji ne znaju Mlačca je soteska (na Hrvatskom bi to valja bilo kanjon?) u mjestu Mojstrana blizu Kranjske gore. U Mlačci je Pavel iz Športnog društvo lednih plezalcev Mlačca Mojstrana napravio umjetni slap koji se penje na top-rope. Odlično odabrano mjesto za prvi izlet škole, em je sve skupa pitomo i blizu parkinga, em se penje na top rope.

OK, prije samog izleta smo dobili za zadaću proučiti tehniku kako se penju zaleđeni slapovi te kako se rade sidrišta i osiguravanje u ledu (kvaliteta leda, postavljanje i vađenje lednih vijaka, izrada abalakov sidrišta i izrada složenih sidrišta).

Nakon što smo se skupili (svih 6 tečajaca: Mirka, Krešo, Stipe, Tomislav, Josip i ja, te naši voditelji Marko i Marko), postavili smo 3 top-rope linije i nakon toga nam je Marko Dukši praktično pokazao tehniku penjanja u ledu. Kako se zabijaju alati (čitaj cepini), kako se kreće po ledu i kako se "drži" težište (trokut), te zabijanje dereza u led i položaje nogu prilikom stajanja na prednjim šiljcima dereza.

E sad, da ne parafraziram ono što je Dukši već lijepo napisao o tehnici penjanja, najbolje je pročitati Dukšijev tekst na tu temu: page.php@id=1103.html i filmić kako to izgleda u praksi: https://www.youtube.com/watch?v=gZaYlJh7buY

Ono što smo mi tečajci ustanovili penjući top-rope je da uspijevamo držati trokut dok je led dovoljno položen. Kad se stvar malo zakomplicira i trokut postaje prošlost i počinje "survival mode" što je u stvari loše jer tako niti smo stabilni niti efikasni. Slična je stvar sa zabijanjem alata iliti cepina. Donekle je OK dok smo na lakšem terenu, a kad krene survival onda i zabijanje cepina više liči na paraolimpijske igre nego li na ono što je Dukši pokazao.

Dakle, treba što više penjati top-rope da bi se izbrusila tehnika penjanja i da ne bi ulazili u "survival mode". Will Gadd na svom blogu kaže da treba barem 150 cugova (pitches) popeti top-rope da bi se dobio kakav/takav osjećaj za penjanje u ledu. Isto tako kaže, da je bolje penjati nešto top-rope i učiti tehniku nego li u "survival modeu" proći neki slap. U svakom slučaju neću ni njega parafrazirati već ću dati link: http://willgadd.com/ice-climbing-is-not-rock-climbing/
A svidio mi se i ovaj njegov članak, pa evo, tko voli čitati: http://willgadd.com/note-to-self-how-not-to-fall-off-ice-climbing/

Dok smo mi penjali na svoje 3 top-rope linije, Slovenci su okupirali cijelu Mlačcu i tako gusto postavili linije da su rušili led jedni po drugima, bilo je tu i krvavih lica, a mene da nisu upozorili da teta pored mene upravo pada i zanjihala se prema meni, možda bi imao pokoji ožiljak. Ovako sam je na svu sreću rukom zadržao da ne zabije derezu u neki dio mog tijela. Na svu sreću smo imali dvije naše linije jednu do druge i uvijek smo jednu od tih linija držali slobodnom tako da napravimo laganu tampon zonu između nas i letečih Slovenaca i letečeg leda.

Za vrijeme penjanja i treniranja tehnike Mirki i meni se desila jedna zanimljiva i ne baš ugodna pojava. Dakle nakon što smo neko vrijeme stajali i gledali Dušija kako nam pokazuje tehnike, došlo je vrijeme da mi penjemo, naravno dosta hladnih ruku i nezagrijani. E sad, kad se uđe u "survival mode" onda čovjek i počne jače stiskati cepine i naravno nepotrebno trošiti snagu. Drugi problem osim trošenja snage je kad prestanete penjati i spustite ruke u normalan položaj, vrati se krv u dlanove i prste i prsti počnu užasno peći. Ja 10 minuta nisam mogao ništa sa rukama, a Mirki je Pavel pomogao tako što joj je ruke umakao u hladnu vodu. Uglavnom, nije baš ugodno iskustvo i trebalo bi ga izbjeći time da se zagrijemo prije penjanja i da ne cijedimo cepine prilikom penjanja. Još jedna stvar je tu i tamo spustiti ruku tijekom penjanja i malo je protresti.

OK, dok je jedna ekipa penjala, druga ekipa je kod Marka Vukovića radila sidrišta, abalakove, postavljala šraube i sve vezano uz sidrišta i osiguravanje u ledu.
Našli smo špiljicu u kojoj smo mogli isprobavati šraubanje sa lijevom i desnom rukom i isprobavati postavljati šraube na različite visine u odnosu na tijelo kako bi sami vidjeli gdje smo najefikasniji kod šraubanja.
Radili smo abalakove i mučili se spojiti dvije rupe u jednu, a onda još i provući zamku kroz rupu, ma milina.
Dok smo sve to radili ustanovili smo da led koji izgleda kompaktno i čvrsto, vrlo lako puca kod šraubanja kad je jako hladno. Isto tako, ako se šrauba postavlja na konveksno mjesto u ledu, stvar lakše puca nego kad se stavi u konkavno mjesto u ledu. Ja sam naravno pronalazio koliko konkavna mjesta (iliti udubine u ledu) da nisam mogao šraubu do kraja ušarafiti u led. Dakle, treba tražiti blago konkavna mjesta u ledu za šraubu, a još k tome led treba biti dobre kvalitete. I dosta je bitno, a možda čak i od životne važnosti imati dobro naoštrene šraube. Naime tupe šraube je teško i sa dvije ruke ušarafiti u led, a kako bi to išlo kad visiš na jednoj ruci ne želim niti zamisliti.
Vuković je cijelo vrijeme bio uz nas, davao nam savjete i ispravljao naše greške.  

Nekako se nakon ovog izleta osjećamo da bi mogli krenuti u neki pravi slap, probiti led :)  

Semper Fi!

Slatki Kmeca