na slici: Vlatka Šimunović i Nada Dabo, sklonište Martinova košara, Dinara
foto: Neven Petrović, 08/2007

E moraš probat penjat u granitu, e granit je čudo. Drži sve… Granit je drugačiji… Granit je vrhunski… Prava ljepotica… Tako sam slušala priče mjesecima prije nego li je došao poziv od Komisije za alpinizam o ljetnom alpinističkom kampu. Penjanje u granitu! Vau! E idem, moram probat jer mi je dosta više slušanja, vrijeme je za isprobavanje. Kamp je bio predviđen za period od 30.7. – 7.8. Na kamp se prijavilo nas osam. Nikola Šoić iz Velebita, te Mario Ferenčak, Rene Lisac, Borna Špalat, Neven Kmetić, Petar Kasum, Ivana Samaržija (ja) i Orsat Kratofil iz Željezničara. Originalno je kao lokacija predložen Val Ferret, dolina sa talijanske strane Mont Blanca, no zbog velikih troškova smještaja i nesigurne rezervacije lokacija kampa je prebačena u Francusku, u masiv Ecrinsa. Rene i još nekolicina iz Želje tamo su bili prošle godine tak da smo sa skicama i vodičima bili dobro potkovani, a bogami i sa lokacijom za kampiranje i okolicom. Bazni logor smo podigli u mjestu Ailefroide, pitoreskom mjestašcu okruženom sa svih strana granitnim stijenama. U samom mjestu postoji veliki kamp u kojem smo prilikom dolaska već zatekli nekoliko stotina ljudi. Kako su prve stijene i smjerovi već na 15 min od samog kampa, to je vrlo popularna destinacija za penjače iz cijele Europe. Popularnosti vjerojatno pridonosi i pristupačna cijena noćenja od 7 eura po osobi, a nedaleko je i Briancon u kojem postoje diskontne trgovine, poput Carrefoura. Prvu noć je padala kiša pa smo drugi dan čekali da se stijena malo posuši i odlučili se za kratke sportske smjerove jer je nekima od nas to bio prvi doticaj sa granitom. Prvi dodir – totalno drugačije od svega do sad probanog! Sve se penje na noge jer oprimaka za ruke već u peticama gotovo i da nema. Više si moraš u glavi posložit da moraš vjerovat nogama i da će one držat. Drugi dan smo se svi razletili po dugačkim smjerovima od 200 do 400 metara dužine. Temperature su bile čvrste ljetne pa smo uživali penjući po suncu. Granit je stvarno čudo. Ja sam penjala malo više ocjene nego inače penjem i moram priznat da sam se već u prvom smjeru potpuno oslobodila i ufurala se u tehniku – sve na noge, one drže :-)

Dani su u kampu većinom započinjali jutarnjom kavicom u birtiji Planina. Da dobro ste pročitali! Birtiju drži obitelj iz Sarajeva koji su u Francusku pobjegli kad je počeo rat. No ne samo birtiju, već članovi iste obitelji rade i u trgovini Sherpa, jedinoj u mjestu pa samo se tako skompali s jednim od njih pa je za nas uvijek pripremao friški kruh i puštao nas preko reda u dućanu. Ah, mi Balkanci kad se nađemo, svi smo braća složna. Dani su se završavali večerom u drvenoj kućici koji su gosti kampa mogli koristiti, pa bi tamo punili mobitele, kartali, igrali Žlabor, Kviskoteku ili pak Milijunaša. Kamp je stvarno super, pogotovo za cijenu po danu. Idealan za obitelji malom djecom, penjače, planinare, izletnike svih vrsta. Okružuje ga potok uz koje rastu šumske borovnice.

E da, svaki dan se penjalo, barem većina nas, dok su si neki radili pauze. Smatram da je to bilo dobro iskorištenih sedam dana u Francuskoj. Granit je stvarno nešto posebno. Mene je oduševio, svaki pokret, svaki dodir bio je poseban. Takva lakoća, imala sam osjećaj kao da plešem sa stijenom. Za preporučit svima onima koji nisu probali. Ja sam ubrzo nakon Francuske otišla u Dolomite. E da tu se treba krampat, di je granit?! E kad se čovjek navikne na fine stvari…

Na kraju kampa smo Orsat, Nikola, Petar i ja (Ivana) krenuli za Zagreb dok je drugi auto odlučio ostati još tjedan dana i popeli još hrpu smjerova. Oj granite, penjat ću te opet!

Za izvještaj sam koristila i dijelove Orsatovog izvještaja za Komisiju.

Ivana Samaržija

Izvještaj za Komisiju (i što smo sve penjali) možete pročitati na: http://www.hps.hr/vijesti/4910/izvjestaj-s-ljetnog-logora-komisije-za-alpinizam-odrzanog-u-ecrinsu/