na slici: Dado Mesarić na vrhu Island Peak-a (Imja Tse), 6198m, Nepal
foto: Željko Bockovac, 10/2005

Baton, beton, samo beton, deci treba beton. U našem slučaju Stena. Ne nije tipfeler ovo veliko S, već se radi o sjevernoj Triglavskoj stijeni. Dva vikenda zaredom Željezničarci su uživali u njoj. Prvi vikend, 3. rujna navečer iz Zagreba krećemo Mirka, Krešo, Orsat i Wilder u jedom autu i Dora, Dragec, Petar i ja (Ivana Samaržija) u drugom autu. Spavamao u Šlajmerici kraj Aljaževa doma koji je krcat. Ako se tri sata sna mogu uopće nazvat spavanjem. U samo svitanje krenuli smo prema smjerovima - Mirka, Krešo, Dragec, Dora, Petar i ja u Bavarsku, a Orsat i Wilder u Skalašku-Gorenjsku. Problemi za mene već na samom pristupu, totalno iscrpljena i iznemogla dolazim do pod smjer gdje umalo ostajem bez doručka kojeg sam na jedvite jade strpala u sebe (ak razmete na kaj mislim :) ). Tu radim najbolju odluku koju sam tada mogla donijeti. Zbog loše kondicije i ne baš dobrog stanja odustajem od plezanja. Petar se navezuje sa Mirkom i Krešom, a iza njih piče Dora i Dragec, penju Bavarsku s izlazom Zimmer Jahn. Ja se spuštam u dolinu Vrata gdje po povratku, ispod Slovenke snimam i gledam spašavanje iz Slovenke. Toga vikenda izvlačili su nekoliko ljudi iz tog istog smjera, uz jednog poginulog nažalost. I dok su je ekipa uživala u plezanju po Steni, ja sam se šetala po dolini i obišla Mangarstko jezero.

A ovako je svoj prvi uspon opisala Dora:
"Pero je vodio Mirku i Krešu, a Dragec mene u Bavarsku. Malo sporiji tempo, malo razmišljanja i traženja po smjeru i eto ti rezultata od 12sati u smjeru, ukupni poduhvat 18 sati. Pristup ok, smjer ok, izlaz ok, silaz ok, al sve zajedno žestoki poduhvat i pred kraj potpuna muka. Zapravo sam zadnjih 2 sata silaza samo vrtila u glavi kak brda nisu za mene, kak želim ležat na plaži. I onda još onaj put u Zagreb, haos!"

Na kraju su svi kod auta, iako umorni, bili sretni i zadovoljni, barem se meni tako činilo. :)

Drugi vikend, 10.rujna ponovno krećemo u napad na Stenu. Ja se u startu odlučujem na hodačku turu da malo poradim na kondiciji. Sa mnom u hodaču idu Vera i Željka Marinkova. Petar i Marin penju Skalašku-Gorenjsku. U drugom autu Dora i Tomo idu u Kratku Nemšku, a Toni s Europljanima (citiram Doru) završio na Vršiću. Nas sedam spava u Aljažu. Dečki i kombinovani navez Dora i Tomo udaraju spartanski rano i rano ujutro ulaze u smjer.

Citiram Dorin opis plezanja drugi vikend zaredom u Steni:
"Plan je bio Željin kamp u Vratima. Jedan auto je odustao, neki su se pogubili u prijevodu, na kraju išlo nas tri auta. Begić je s Evropljanima završio na Vršiću, a nas je ostalo 3 naveza koji se međusobno nisu ni vidjeli, osim dve minute na doručku u 5 ujutro :) Tomo i ja išli u Kratku Nemšku i Zimmer Jahna. Bila sam na ulazu i izlazu vikend prije, pa bi trebala znat to sve pogodit. Tak je i bilo, osim kaj smo po smjeru malo skrenuli, pa smo popeli varijantu po krušljivim tornjevima i spojili se abseilom natrag na Nemšku. To je bilo dost uzbudljivo dok nismo skužili gdje smo, a i ocjenu smjera smo podigli, to je Tomo sve vodio. I još neku ploču V je nepotrebno popeo, to bi bila zagorska varijanta, inače je smjer više orjentacijski nego penjački zadatak. Čim smo se dočepali izlaza počela je kiša, pa onda i tuča. Nije dugo padalo al je stijena bila mokra, taman za soliranje Zimmer-Jahna. Onda smo skužili da su to sve budalaštine (citat T. Lopandić), pa smo se u gornjem dijelu navezali. Izašli oko 18 sati, kod skretanja za Staniča odlučili se ipak spustit u Vrata, kod Aljaža smo bili u pol 23. Dakle ukupno 17 sati, ali uz lakši tempo spuštanja i više pauzi bilo je dosta podnošljivije nego prvi vikend."

Vera, Željka i ja odlučile smo se za turu Aljaž-Luknja-Pogačnikov i natrag dole. Lagano s noge na nogu napredujemo to jutro prema Luknji s nekoliko stajanja ispred Stene jer smo dalekozorom škicale dečke dok penju Skalašku-Gorenjsku. Dakle, zakaj prije nisam imala dalekozor??!! Vrhunska stvar! Obzirom na malo sporiji tempo odlučujemo da ne idemo na Pogačnikov dom već da se popnemo na Bovški Gamsovec i onda dole čez Sovatno na Aljaža. No, međutua, kako to već biva, planovi su ostali samo planovi. Po dolasku ispod Gamsovca nas tri odlučile smo napraviti kratki brejk i pojest pa nastavit dalje. Na predivnoj livadici pogled je pucao na Stenu gdje smo opet dalekozorom škicale naveze u njoj. Idilu su prekinuli grozni oblaci koji su se približavali Steni i dolini Vrata. Plan je bio - bežanija dole kroz Luknju. Taman se spremile kad je počeo pljusak. Pogled na Stenu bio je grozan, pa mi je ovaj naš pljusak u usporedbi sa našima u stijeni bio niš. Dečki su bili debelo u sivom oblaku. Iako im je u planu bila bežanija iz smjera, odlučili su nastaviti dalje kad je prestala tuèa koja ih je granatirala u Skalaškoj.

Citiram Marinov kratki opis iz Stene:
"U subotu ja i Kasper Buba (Petar) popeli Skalaška in Gorenjska smer (ili ti ga Skalaška z Ladjo smer) V+, 1000 m u sjevernoj Triglavskoj. Cjelokupna avantura (od parkinga kraj Aljaža i nazad) je trajala od 5 ipo ujutro pa sve do cca. ponoći. Penjanje nam je išlo brzo, ali nas je usporilo jedno moje flaksanje, nevrime sa kišom i tučom i odstup po nauljenom Bambergu."

Mi cure spustile smo se dole i guštale u 'noćnom životu' Kranjske gore. Tu večer stigli su Rene, Orsat i Črnjak koji su u nedjelju penjali Visiakov pa smo s njima kratili vrijeme do dolaska dečkiju. U Zagreb stižemo u pola 4, kak sam vozila uopće se ne sjećam.

Moram napomenuti kako su oba vikenda bila organizirana kao dio NAS-a gdje su iskusni vodili one manje iskusne u neopremljene smjerove u stijeni. Stena je izabrana kao vrhunac NAS izobrazbe. Kako god dva divna vikenda u Steni!

Ivana