Tko: Krešimir Milas
Gdje: silazak s Aguille Noire (3773m), east ridge
Foto: Rene Lisac, 08/2012

Škola samo što nije završila, a nas par je, tjedan dana prije ispita malo podivljao kada smo vidjeli da će vikend biti savršen. Bilo je tu svakakvih dogovora (Paklenica, Dabrovi, ispit, ispit?, Paklenica...) i svakakvih ljudi, poruka, poziva, i već mi je lagano bilo svega puna kapa, ali na kraju, u petak popodne se iskristaliziralo da se ide na - ni manje ni više - Dabrove.

Svi smo razmišljali da nam je žao ne pomoći na ispitu, ali ne toliko da bi propustili ovako nešto (Stipin pogled nam se u mislima vrtio i vikendom, a on je vjerojatno štucao - hvala kaj si nas pustil :)).  

Polazak je s King Crossa i škvadra se dopeljala na parking u pol 7. Pero W i ja dolazimo prvi, Kmeco dofurava Doru i Bornu i baš kad smo se pitali gdje je Mac zapeo saznajemo da je u zadnji čas Sanja (5:01 cca) zvala Maca da ju pokupi jer i ona ide, baš se probudila pa je pomislila da je zgodno. I bilo je taman.  

Laganini vožnja do Gospića gdje se skupljamo u Lidlu, kupujemo doručke, sve za roštilj i desert. Dogovora oko smjerova još nema, čeka se kafa pa ćemo onda polako. Neparan broj ljudi zahtjeva logistiku većih razmjera pa u birtiji pokušavamo dogovoriti penjanje s Matičarima no bezuspješno.

Dolazimo do doma i ostavljamo aute i krećemo u smjerove. Kmeco i Pero idu u Austrijski greben, klasika za početak, ja i Mac ih vodimo :), Sanja, Dora i Borna se odlučuju za Singing in the rain. Zapravo svi smo bili happy jer ćemo penjati svi skupa, zapravo. Smjerovi su bili baš po mjeri za svakoga i svi su sretni izlazili na križanje pa se opet našli na vrhu.

Za nagradu uživancija u jeseni kakvu već dugo nitko od nas nije doživio, papanje deserata, slikavanje i zgode i nezgode smjerova (ovih ili nekih drugih) na repertoaru.  

Spuštanje planinarskom stazicom do doma uz proučavanje sportića na mostu, proteklo je još kojom slikom i lijepim prizorima oko nas. Dom nas je dočekao topao i ugodan kao uvijek, ali mi smo iskoristili svaku sekundu dana vani na klupama degustirajući rakijice.

Još uvijek dan traje do pol 6 jer se sat pomakao tek sutradan. Dimljenje u zimskoj sobi nad roštiljem obavila sam ja s guštom, a ostatak mi se pridružio kad se pečenju približio kraj. Borna je promovirao nova hrvatska piva koja smo s guštom pili. Ostali su planirali sutra. Smijanje, uživanje u hrani i razne priče i osmjesi zbog divnog dana. Gunđalo (D.R.:) u sobi nas stišava (umjesto da nam se pridruži) i svi padamo u nesvijest.  

Buđenje kad se tko smisli, ali to na kraju ispadne uvijek oko 7. Vani nas budi -4°C i sve je u ledu. Čekamo sunce.

Dogovoreni su smjerovi - Pero i Borna idu u Vamos a la playa, Sanja i Mac - prva tri cuga Ma Yo i onda izlaz na La Figlu del Capitano, a Dora, Kmeco i ja u Altweibersommer. Sve je prošlo po planu i programu i sretni smo otišli u pizzeriju Tomislav na zasluženu večeru s pizzom od Nutelle i oraha na kraju...

Do Zagreba je nakon toga bilo teško voziti, ali dečki su to odradili za 5 dok je ostatak hrkao.  

Tjedan dana je proletilo da se ne mogu ni sjetiti što se dešavalo u međuvremenu. Kad imamo ovakve vikende i dobre ljude koji nas okružuju osmijesima i srećom ništa nije teško. Iako smo već planove kovali u povratku s Dabrova, u srijedu smo se Borna, Lightman, Pero W i ja dogovorili da se opet ide na Dabrove, jer ovo je sigurno sad zadnji vikend za to (kao i prošli :) tko ide, ne ide, sim tam i eto do petka se našlo još četvero, Jug, Rene, Iva Rudi i Kruno. 

Vjetar hoće - neće, al nema zime s dobrom škvadrom. Iako su nas neki (aka Jug) pokušavali nagovoriti da se krene u 2-3 ostali smo kod pola 7, ali ovaj put na Billi.

Opet ista priča s vožnjom do Gospića uz zarazan smijeh Ive, kupujemo u Lidlu doručke, sve za roštilj i desert. Dogovora oko smjerova još nema, čeka se kafa pa ćemo onda polako. Obilazimo i Plodine za ugalj i uživamo u Gospičkom suncu. Ovog puta smo sami na Dabrovima i u domu.

Dogovor pada i Jug i ja idemo u La figliu del Capitano za Ivom i Krunom. Pero i Borna rokaju Tempo vulcan pa Velebit express, dok Rene i Lightman Via manuelu i Tempo vulcan.

Svi zadovoljno silaze iz smjerova. Obojano lišće još stoji na ponekim granama, a i u zraku ga vjetar vrti u bezdan.  

Nekako se svi nalazimo u isto vrijeme i dio odlazi špancirat pješke do doma, a ostatak aute vozi dole. Od sjedenja vani ovaj vikend nema ništa (mrak je odmah pao, a vjetar jača i nosi sve pred sobom) i svi se skupljamo oko peći. Jug i ja se prepiremo oko vužganja. Naravno ja palim vatru i nešto pečem, :), a Jug preuzima u ključnom trenutku.

Borna nam opet zaslađuje dan specijal pivkanom. Uživamo u pravo pravcatoj jeseni koja je ovaj puta toplija i ne spušta se ispod 3°C ali s dodatkom vjetra. Zezancija i spavanje pa buđenje ide sve od 20 h jer su neki klonuli čim su pojeli, a drugi su se držali, pa su budili ove prve i tako u krug. U nekom trenutku smo svi (i oni koji su već spavali neko vrijeme) kao pubertetlije završili u zimskoj sobi umirujući od smijeha uz pratnju Reneove gitare. Lajtman se u međuvremenu ukočio.

Održana je radionica na temu "gologuzo penjanje, opasnosti i kako im doskočiti' na kojoj je temeljito razrađena tehnika zaštite extremiteta tom prigodom nazvana metoda 'tejpanja jaja' te da je potrebno prije penjanja provesti provjeru i 6. točke, a Borna je stojički bio u gaćama pored svih u punoj spremi za snijeg. Postalo je hladno, a i slatkiši su se pojeli pa smo polako popadali u san.   

Dan se probudio u 7:12 šetačima na wc i onima koji su htjeli da se ostatak probudi pa su hodali po škripavom podu i gledali u spavače. Doručkujemo opet uz nedovršene dogovore oko smjerova i smišljamo strategiju. Pero i Jug ne ulaze u aute nego kreću sa zagrijavanjem od doma prema Singing in the rain. Dok smo se mi odvezli, pripremili itsl. oni su već bili na prvim štandu. Kruno i Iva idu za njima u Singing in the rain, a Borna vodi mene. Na štandovima oblačimo sve iz rukasaka pa skoro i njega na sebe, rukavice su obavezne. Dobre volje ne nedostaje. Zadnji cug prepuštamo vjetru, jer nam dečki javljaju da su gore polarni uvjeti.

Lajtman i Rene idu u Vamos a la playa, a Pero s Jugom u Starter. Kasnije je Rene zbog Ukočenog vapio za trčanjem po Starteru sa 76-metarcem u komadu. Sustigao je Bornu i mene na ulazu u Starter pa smo ga zazihrali i pridružili se penjanju u pristupnjačama. Pero i Jug su također prije nas krenuli u Starter s ulaskom kroz La forzu dell ignoranza, ali neuspješno s uspjehom.   

Na prvom štandu nam se Twingo pokupio pa smo odustali od drugog i krenuli za mirisom pizze i pive.   

Sve u svemu, vikedi za poželit, ljudi za poželit i sreća do neba. Sad ovo pišem samo zato jer sam još uvijek sretna i kao da je najljepši ponedjeljak ikad. Mislim da je baš ovo nekakav lijep maturalac za našu generaciju u dva slijeda. Sve je sjelo na svoje mjesto, baš onako lijepo i kako treba.  

Jesen je i u Zagrebu, a sve mi se čini da je tek sljedeći vikend zadnji jesenski na Dabrima...  

ps. Jug zapravo nije bilo s nama i ako se negdje spominje njegovo ime to je slučajno.    

Irena Weigand