gdje: Starigrad Paklenica
foto: Marko Dukši, 12/2004

From:Neven Kmetic wrote:

Tko zna po koji put u Dolomitima, ali po prvi puta u alpskim smjerovima

Utorak 23.6.

Našli smo se našli Željka il Sottosopra, Ivana la Sofferenza , Mac di Fresco, Wilder di Capo, Kasum la Pietra i moja malenkost Kmeco piu Giovane kod Bille na rotoru ne bi li krenuli prema Dolomitima.

Za mene prvi alpski izlet, za Ivanu drugi, a ostalima pitaj boga koji po redu.

Prognoza za prvi dan je loša, kažu da je u Dolomitima kiša do navečer, pa ne žurimo nego lagano vozimo prema Passo Sella (iznad mjesta Canazei) i po putu slavimo Perin rođendan (slika 1).

Predvečer dolazimo na odredište, lociramo mjesto za spavanje na kojem su Ivana i Pero već bili i tu se smještamo u naš Valley (Uprising) u predivnom ambijentu (slika 2) između impozantnih stijena Pordoi i Ciavazes a u blizini su i Sella towersi.

Noć je bila hladna tako da smo se sjetili starog imotskog haikua koji je obilježio prvu noć:

Zima je…Pivac stoji na jednoj nogi
Vitar gonja lepušinu po guvnu
Je ladno, krvi ti issssove

Srijeda 24.6.

Budimo se, sunce nas lagano grije i krećemo penjati u prvi Sella stup. Penjemo Wilder i ja kao prva naveza, a Željka, Pero i Mac kao druga naveza (slika 3). Na suncu je lijepo toplo no u hladu je stijena hladna tako da smo po smjeru kopitali nogama kao da nisu naše, a i prsti na rukama baš nisu bili nešto topli. Dok smo mi penjali naš smjer Steiger (180 m, V-/IV) dva Austrijanca su nas nekoliko puta prešibala po susjednim smjerovima i spuštala se djelomično po našem smjeru. Ono što smo taj dan naučili je abseil koji smo prozvali Austrijski abseil, a izvodi se tako da se prvi partner razveže (ok prvo se upaničari) onda provuče svoj dio užeta kroz abseil ring i opet se naveže. Nakon toga ga drugi partner preko spravice spušta prema dolje (po jednoj niti, jel) i kad je ovaj dolje na štandu javlja ovome gore na može ići. Nakon toga se drugi partner razvezuje, baca svoju polovicu užeta dolje i abseila se "normalno".

Dakle, došli smo na vrh prvog Sella stupa, malo se sunčali na vrhu i premišljali hoćemo li dalje, no bilo nam je dosta hladne stijene i vratili smo se u naš Valley upraising kamp.

Haiku za taj dan glasi:

Evo nas Sella
Noge kao kopita
Austrijski abseil

Četvrtak 25.6.

Treba li napomenuti da je noć bila hladna, šatori zaleđeni, a jutro nosi sunce i pregršt topline koju koristimo za penjane u Pic Ciavazesu. Ivana i Pero te Željka i Mac idu penjati Via della Rampa (335 m, IV+), a Wilder i ja idemo u Rossi-Tomasi (285 m, IV) gdje ja potežem svoje prve vodeće cugove u Dolomitima (slika 4).

Željka i Mac odustaju i abseilaju se nakon popeta 3 cuga jer Maca boli prst na nozi i ne može nastaviti penjati.

Ja u smjeru nailazim na čok (Wilder će znati naziv, uglavnom neki ultra fancy kakve si je sada Dukši naručio), Wilder kao drugi vadi čok i daje ga meni kao trofejni čok za prvo vođenje u alpskim/dolomitskim smjerovima.

Završavamo smjerove i vraćamo se u naš Valley.

Haiku za četvrtak:

Slovenci kažu štirka
U nas bi bila petica
Aqua di Scampi

Petak 26.6.

Petak nosi lijepo vrijeme i idemo prema Passo Gardena penjati u Sas Ciampac. Klacko je Wilderu preporučio smjer Adang, pa što ne bi probali. Željka, Pero, Wilder i ja krećemo sa pristupom i pod stijenu dolazimo poslije 10 sati, a tamo imamo što vidjeti. Na svakom štandu po barem 2 penjača (a negdje i 3-4) i sve nekako sporo ide.

Čekamo sat vremena (slika 5), vidimo neće to baš krenuti (a smjer ima 425 metara + 150 metara izlazne dvojke), tako da se odlučujemo da dan odmora i odlazimo u Corvaru na kavu, a onda pizzu i pivo.

Taj cijeli dan odmaramo i planiramo sutrašnje ustajanje u 6 kako bi pod smjerom bili već u 8.

Tražimo mjesto gdje ćemo prenoćiti i odlučujemo se za parking od žičare ispod Passo Gardene.

Stijene svuda oko nas
Ljudi kao mravi u njima penju
Pizza i pivo u Corvari

Subota 27.6.

Ustajanje prije 6 i odlazak prema Sas Ciampacu. Pod smjerom smo prije 8. Željka i Pero kreću prvi, a za njima Wilder i ja. U stijeni nikoga, prava milina. Nakon 2-3 cuga vidimo dva helikoptera kako nadlijeću parking gdje Ivana i Mac spavaju svaki u svom šatoru. Kasnije saznajemo da je već u 7 krenula biciklistička utrka i da je na parking došla gomila automobila, ljudi, dva helikoptera koji su valjda snimali za televiziju. Uglavnom pravi spektakl od kojeg su Ivana i Mac pobjegli i otišli na hodaču turu.

A mi u stijeni peglamo po cugovima jer ima tu dosta posla. Malo se gubimo između 4. i 6. cuga i Pero pronalazi lakšu prečnicu od originalne. Onda zaflaksa u sljedećem cugu pa ih mi prelazimo po nadamo se originalnoj varijanti.

Pronaći frišku koru od banane u smjeru na štandu nekako ulijeva povjerenje da smo na dobrom putu. Wilder nalazi i klin tako da nam se Željka i Pero priključuju. Nakon 7 sati penjanja izlazimo iz teškog dijela smjera, Peru nehotice gađamo kamenjem na izlaznom cugu. Na svu sreću sve dobro prolazi, kaciga glavu čuva, a jednim kamenom je dobio u lakat. Ruka malo boli, ali na kraju smo smjera, ostaje nam 150 metara izlaska na vrh, slikanje (slika 6) i spuštanje po via normale nazad u dolinu. U zadnjih pola sata spuštanja nas sustiže grmljavinsko nevrijeme tako da smo sumanuto trčali prema planinarskom domu ne bi li pobjegli od grmljavine i tuče. Na kraju nas tuča hvata zadnjih 200 metara prije doma i uspijeva nas fino namočiti.

Sve u svemu uspješan dan s malo napetim završetkom.

Impozantan to je zid
Satima u njemu smo penjali
Tuča i grom

Nedjelja 28.6.

Nedjelja, dan za nešto kraći smjer jer valja se vratiti kući. Napokon dolazimo na Passo Falzarego gdje je zadnja tri dana i naša ekipa u sastavu Stipe, Črnjak, Šapit i Borna. Nismo se vidjeli, ali smo neke od njih razaznali u smjeru Via del Buco u Piccolo Lagazuoiu, a prepoznali smo ih po Borninom flouroscentnom Jokeru.

Pero i Wilder su išli penjati via Dibona (V+) u Torre Grande di Falzarego (slika 7), no nakon 5 cugova su se abseilali jer se stvorio gadan zastoj u smjeru. Treba li napomenuti da su dečki odmah isprobali Austrijski abseil?!

Mac i Ivana kao prvi navez i Željka i ja (za tu priliku aka Soko-Štark) smo išli u osvajanje južnog rebra u stijeni Hexenstein (180 m, IV+). Smjer prepun ljudi, no pričekali smo cca sat vremena da se svi maknu sa prvog i drugog štanda i lijepo smo onda uživali sami u stijeni. Mac je uspio naći neki full novi friend prije prečnice tako da je ukupan ulov na izletu jedan čok i jedan friend.

Još sam u smjeru od Željke naučio kako prebaciti penjača koji dolazi kao drugi na štand sa autoblocka na pojas da može

nastaviti kao prvi, a bez potrebe da se ovaj ulađari.

Sve u svemu lijep smjer, zanimljiv silaz kroz vojne rovove i bunkere iz 1. svjetskog rata.

Uslijedio je povratak prema Zagrebu i pripremanje novih izleta.

Falzarego, Falzarego
Sije sunce, plavo je nebo
Mitraljesko gnijezdo

Genijalan izlet, genijalna ekipa, super smjerovi, predivni pejzaži i jedva čekam da tako nešto ponovimo!

Kmeco