penje: Petra Radulović
smjer: Drugi slap, Prisojnik, WI 3+, 160m
foto: Danko Ferber, 01/2005

From: Rene Lisac <[email protected]>
Date: 2015-06-15 19:36 GMT+02:00

Kada vam partner slovenac kaže "enkraten grif", vi si to slobodno prevedite kao "jednokratan". Uhvatiš grif, osloniš se na njega i onda ga baciš ča. Prusik - Szalay, najduža u Triglavskoj sjevernoj stijeni, carstvo iskonskog alpskog krša, smjer je koja definitivno ima više dužina nego ukupno zabijenih klinova...

Put mojeg penjačkog kartona po Steni krenuo je uobičajeno, od lijeve prema desno (Slovenka-Raz Sl. stebra-Nemška-Čop). Obzirom da jedina osoba s kojojm sam te smjerove penjao nije više sa nama, ozbiljno sam se pitao da li ću i kada taj niz i nastaviti. S druge strane Klemen, mladi i iskusni ali primarno zimski penjač, svoj niz je nekonvencionalno započeo u Zapadnom dijelu stijene. Njegov last minute poziv da popenjemo nešto skupa ovaj vikend, kada su već svi odsječki školski i postškolski planovi za alpe otpali, došao je kao naručen. Osim što sam osjetio da je došlo vrijeme da se spomenuti niz nastavi, odabirom smjeri Prusik - Szalay našli smo se upravo na pola puta, ja u nizanju smjerova u Steni s istoka, a on sa zapada. Obzirom da je Klemen iz Škofja Loke gdje moja sestrična Jasna živi s obitelji već godinama, to je bilo pravo mjesto otkud krenuti u 4h ujutro.

Smjer svoju titulu najduže u Steni primarno može zahvaliti podužem prečenju na ulazu: od ulaska u Skalašku po sistemu rampi kreće se dugo udesno blago uspinjući se dok ne uhvati niz kamina i grapa, koji te zatim dižu prema grebenu (zahodni raz centralnog stebra) po kojem na kraju i izlazi i van na sam rub Plemenica. Iako ocjenama ne previše zahtjevan, prvi dio smjeri nam je psihološki bio najteži, vrlo vrlo loša stijena sa slabim osiguranjima, a već je bar 200m vertikale ispod riti. Iako smo imali rani start od 7h pod smjerom, pomalo nas je zabrinjavao naš, radi sigurnosti, relativno sporiji nego očekivani tempo, kao i crnkasti oblak koji se navukao na gornji dio Stene. Čim se stijena poboljšala u srednjem dijelu ubrzali smo tempo i za cca 4.5 h od ulaza dohvatili greben s pogledima na Amfiteatar i Sfingu.

Oblak i jak vjetar još uvijek su harali tik iznad nas što je moglo značiti hladne ruke, mokru stijenu, lošu vidljivost i neugodan vjetar sa slabom komunikacijom. I sve to upravo u najtežem dijelu smjeri s detaljima V koji su nas na grebenu tek čekali. No znajući kakva je stijena i smjer ispod nas, dovoljan je bio samo pogled među nama da bude jasno da je najsigurniji put samo gore, i to brzo. Na naše veliko zadovoljstvo, osim sve bolje kvalitete stijene i ljepote penjanja, tu našu odluku podržalo je i sunce koje nam je u ključnim dužinama svako malo rastjeralo oblake i zagrijavalo put. Prekrasni kamini i zajede IV-V, provlačenje kroz okno, oštri greben pa glatke ploče i završni vertikalni zid ruba Plemenica, iskupili su smjer za sve gadosti i krš pristupa i prvih dužina. Sretni i s osmjehom od uha do uha iskačemo van nakon 8.5h u smjeru, lagano surfamo preko Bamberga i niz Vrata do parkinga. Kupanac u ledenom potoku za povrat energije kao i pivica u hramu kod Aljaža u Dovju zaključili su ovu jaku turu.

Izazov smjeri osim njegove dužine, nisu toliko ocjene s kojim se susrećemo, nego više krušljivost donjeg dijela smjeri i orijentacija. Svi izvještaji kao i Mihelčić u Slo stenama govorili su o teškom snalaženju i gubljenjima koja prijete. Naše iskustvo je bilo nismo fulali smjer više od metra, jer nevjerojatno logično prati "najlakši prehod". Što se tiće skica tu je sasvim druga priča - ima li smo tri različite i sve su bile krive. :-) Vrhunac mi je bio moment kad mi je Klemen, nakon što sam se dobrano namučio s jednim previsnim skokom, izjavio da smo upravo popeli dužinu ocjene II-III, iako baš tada nimalo nije imao pojma gdje se na skici uopće nalazimo. Mudrac jedan. Puno II i III dužina potrebno je solirati unatoč kršu i ponekoj eksponiranosti, jer se dugački uspon vrlo lako pretvori u dvodnevni.

Smjer zaista ima jako malo klinova, štandovi ne postoje i treba ih dobro planirati jer su mjesta s dobrim policama i dobrom stjenom za štand oskudna, a da opet cugovi ne budu prekratki. Iako su frendovi bili glavna tema, svako malo zabili smo po klin, a jedan žuti DMM čok br. 4 koji smo našli pod smjerom (svoje nismo ponijeli - bravo mi) pokazao se kao najtraženiji i stalno smo ga stavljali, hvalili i slavili, kukali kad je ostao slučajno partneru na pojasu. :-)

Dobro jutro Alpe, počastite nas ovako svaki put!