 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Malo puno zakašnjeli mentorski izvještaj
From: Hrvoje Črnjak - [email protected]
Date: Mon, 14 Apr 2014 12:18:39 +0200
Mentorski zimski izlet od 12.03.-16.03.14.
Dan prvi
Budim se u 3 ujutro, još malo pakiranja, doručak i put Zaprešića po mentora
mi mog, Orsata K. Iz Zaprešića krećemo put Begunjščice oko pol 5, cca 2
sata vožnje i na parkingu smo u Podljubelju. Penjački ruksaci su više-manje
već spremni tako da što prije krenemo prema stijeni. Današnji cilj je
popeti Kozorogovu smer u Begunjskoj vrtači, ocjene III+, 70°/40°, UIAA 3-4,
dužine 500 metara. Moj prvi zimski smjer. Krećemo sa pristupom i nakon
kratkog hodanja primjećujemo da je podloga i više nego dobra, snijeg je
smrznut. Dolazimo do srednje žičnice(bife Vrtača) i stavljamo dereze.
Bacamo pogled na smjer. Skokovi, odnosno Orsatovi cugovi se jasno vide, ne
predstavljaju mu niki problem. Nakon kratkog prećenja jednog od plaza
dolazimo pod smjer. Orsat ulazi u smjer i sa lakoćom rješava prve skokove i
poteže cijelu dužinu užeta, sad sam ja na redu. U teoriji znam odprilike
kako bi to trebalo ići, gledao sam neke filmove američke, čitao Dukšijeve
upute, malko tulao na tunelu, svašta-nešto. I krećem..Zabadam cepine u taj
stiropor od snijega i sve ne vjerujem da će me to držati, kad ono, gle, pa
to drži! Ideššš...Pikam, napikavam, totalno me uzelo uzbuđenje,
napredujem..ali nepovjerenje je još uvijek prisutno, pogotovo prema
derezama, svaki čas mi prolazi kroz glavu da ću se poskliznuti pa zamahujem
još jače..I tako sa miksom raznih osjećaja, novih iskustava, novog
okruženja u kojem sam se našao, uspijevam se fokusirati na penjanje i
polako ali "sigurno" prolazim teškoće koje se nalaze ipred/iznad mene.
Nakon strmijih detalja dolazim na nešto položeniji odnosno lakši teren i
skužim Orsata da se uštandirao na neko drvo meni s desna cca 10 metara.
Sugerira mi da nastavim dalje ko prvi po lakšem terenu do novih skokova.
Dolazim pod prevjsnu stijenu odakle naš smjer nastavlja dalje desno od tog
prevjesa. Evo ti i Orsata. Nakon kraće konzultacije, da ću ga stavit na
osiguranje, kad on, sklizne spravica sa matičarem u snježnu
rupu....neeeee!!!! Jalovim pokušajem pokušavam spasti situaciju i zavlačim se
u rupu duboku dobrih dva metra, vrzmam se u toj silnoj klaustrofobičnosti i
cepinima param po snijegu u nadi da ću ćuti taj metalni zvuk, ali ništa.
Teška srca odustajem, mirim se sa situacijom i izvlačim iz rupe. Gledam u
mentora žalosno-tupim pogledom koji me tješi govoreći mi: "Naći ćeš i ti
već nekad nešto u stijeni, samo moraš puno penjati!". Nije mi baš neka
utjeha ali, šta je tu je, mora se dalje na polulađarca. Vadim ga iz džepa i
oprezno stavljam nebi li i on u rupi završio. Orsat poteže zadnji skok, ne
previše frkovit, ja za njim i tečkoće su gotove, slijedi planinarenje
grapama i grebenima do vrha. Temperatura se znatno povećava kako se bližimo
vrhu prolazeći osunčanim padinama, ali još uvijek je sve to dosta čvrsto
obzirom da je snijeg dobro predelan, malo se propada ali ide, gazimo tuđim
stopama i eto nas na vrhu. Na vrhu sunce pići, mi roštiljaamo, cure gule
krumpir u hladovini, nedjeljom se mi plani....uuu malo me ponijeloJ....i nakon
kratkog predaha i klopanja krećemo prema Zahodnoj grapi i u laganom kasu uz
priču, šale i pošalice dolazimo do žičnice gdje skidamo dereze i
nastavljamo do parkinga. Raspremamo ruksake i zavaljujemo se u auto i
počinje lagano kunjanje, ipak je tek pola 3 popodne a mi nemamo kaj za
raditi do večere. I taman kad sam mislio da ću zaspat evo ti ekipe iz
Breganđe, njih četiri je došlo na dva dana, neki skijat a neki i penjat.
Riječ po riječ, lovačka na ribičku, penjačke, svakojake priče i došlo je
vrijeme večere. Na meniju je tuna, rajčica i tjestenina, Orsatov penjački
specijalitet. Kuhanje i klopanje kraj auta na šatorskom krilu,
najverojatnije još iz JNA-a..Nakon večere, vrijeme je za postaviti šator.
Bacamo se na posao i bivak je tu, još samo unutrašnje uređenje, karimati i
vreće za spavanje i spremni smo za krpe. Uvlačim se u vlažnoj robi u vreću,
buksam morke rukavice i čarape na prsa i u vrlo kratkom roku se
onesvješčujem u san..E da, a prije toga se javljam Gabi da sam živ i
zdrav...Dan prvi gotof...
Dan drugi
Budilica zvoni a tek je 5 ujutro, mora da se pokvarila...a ništa, izvlačim se
iz vreće(čitaj komore za sušenje robe) i kao nov izlazim iz šatora. Za
doručak muesli sa mlijekom. Jučer je dogovoreno da Sale breganjac, a to mu
nije prezime, kojemu je to drugi zimski smjer u karijeri, jučer penjao
Lenuhovu, ide sa nama penjati AGT(spominska smer Aleša Kunaverja, Gorazda
Šturma i Tonija Hiebelerja), ulaz odmah lijevo od Kozorogove i ocjenenom
ozbiljniji od Koze, III+, M, 90°/50°, UIAA 5-6, iste dužine. Dijelimo
opremu na troje i krećemo prema stijeni. Pod smjerom smo za tri frtalja
sata, Orsat kreće prvi, nas dvoje svaki na jednom kraju halfa čeka u niskom
startu Orsatovo "penji!". Sale kreće prvi na crvenom šrtiku i prateći
lijevu lijiniju međuosiguranja i bez većih teškoća lagano napreduje. Par
metara iza njega idem ja zeleni i pratim desnu liniju, dolazim do klina,
skidam gurtnu i nastavljam ravno gore kroz travnato skalni skok,
zajeb..trebalo je sa klina odmah lijevo..dolazim do dijela gdje moram
ulijevo i to ispod nekakvog bora koji "raste" u horizontalnom smjeru,
prečkajući po tankom ledu koji se uspio zamrznuti preko stijene..Cepini i
dereze drže na svega par milimetara, frka mi je, grčevito stišćem cepine i
nekako uspijevam savladati prečkanje..dolazim do položenijeg ali ne osjećam
prste na rukama, odnosno osjećam drvene štapiće umjesto onoga što bi
trebali biti moji prsti..Ne mogu baš najbolje kontrolirati tu drvenu masu
pa malo zastajem da mi se krv povrati u prste. Dolazim do Orsatovog visećeg
štanda kojeg je sklepao od šraube, klina koji se valjda zapekao u
stijeni(nisam ga mogao kasnije izbiti) i jednog frenda. Ulogiravam se na
štand onako jedva još sa poludrvenim prstima prolazeći kroz patnju i bol
uzrokovanu povratkom krvi u prste na rukama, još mi snijeg i led padaju za
vrat i po faci, dosta mi je toga, mislim si kaj mi ovo treba?...ali to je
alpinizam, patnja, krv i znoj, i da bi se sve to kasnije prepričavalo sa
smješkom na licu...Sale produžuje dalje nekih 30 metara do detalja smjera,
suha položena rampa koja se pruža sa lijeva na desno. Orsat i ja dolazimo
pod detalj. Nakon kraćih konzultacija, Orsat poteže drito gore preko
snježne vertikale i time zaobilazi tulersku rampu, malo položenog i na
štandu je. Sale i ja prolazimo vertikalu bez broblema i eto i nas na
štandu. Razvezujemo se i soliranje do vrha. Primjećujemo da je na vrhu
toplije nego jučer. Gablamo sa slovencima koji nam prepuručuju silaz po
Lenuhovoj smeri, naravno nenavezani, još jedno zanimljivo i bogato
iskustvo. Koliko uzbuđenja u samo dan i pol, to je valjda normalno kad
Orsat mentorira. Pažljivo i polako odpenjavam, lovim ritam i ufuran sam
skroz..korak po korak, stopa po stopa i skoro sam dole..I kad sam mislio da
niša ne može poći po zlu, desna noga mi nekontrolirano propada pola metra u
nekakvu rupu koja se napravila od snjžnih zapuha i lijevom dezerom si
probadam desni list. Osjećam da je krv lagano potekla, ali mislim se, ma
lako za nogu, to bu zaraslo ali hlaće sam si probio, i to nove Monturine!
Još par desetaka metara i odpenjali smo Lenuhovu. Slijedi silaz po
skijalištu i blaženi parking je tu. Lovimo zadnje zrake sunca, pružam si
prvu pomoć te se opraštamo sa breganjcima i nazad u kolotečinu.
Raspremanje, kunjanje, večera, s time da je za večeru bilo sve isto osim
što smo tunu zamijenili gulašom iz konzerve. Slijedi postavljenje šatora,
zavaljujem se u vreću i frljim sušilicu na najjače. Izvještavam doma o
novim pobjedama i svjesno prešućujem neke detalje..Završavam obavijesni
razgovor a time i dan drugi..
Dan treći
Jutarnji ritual isti kao i predhodnih dana..Dogovorili smo za danas Rdeči
Kamnolom (III+/3-4,M3, 80°/60°,UIAA 5, 450 m). Već od ranog jutra
primjećujemo da je dosta toplije nego prijašnjih dana, snijeg je pod nogama
blago kašast i to nam govori da bi mogli danas imati malo problem u smjeru.
Dolazimo pod smjer, izražavam želju da vodim prvi cug, Orsat se slaže da ja
potegnem prvi pa će on onaj detaljni. Cug koji je odozdo izgledao
položeniji ispalo je da je ipak puno strmiji. U usporedbi sa onim najtežim
cugom iz AGT-a, ovaj mi se činio težim. Svega je bilo, red paranoje, red
sreće, a ni adrenalina nije nedostajalo! Kako sam ranije spomenuo, zbog
temperature, snijeg je na nekim mjestima bio toliko kašast da cepini nisu
uopće držali. Izvlačim pola užeta na smo jednom međuosiguranju(klin),
dolazim do drugog klina koji mi je došao kao spas u pravi čas. Nije baš
najbolje i najpametnije mjesto za štand ali jednostavno mi je trebalo da
malo dođem k sebi. Orsat dolazi sa komentarom: U jeb...ovo je puno strmije
nego kaj sam mislio!...Slijedi laganiji cug i dolazimo pod detalj smjera
koji izgleda tako da treba potulati strmi skok od nekih 5 metara(M3). Orsat
polazi bez problema, tri su klina bila presudna! Kopirajući partnerove
pokrete bez većih problema prolazim tulerski komad(blaženi toonel !!) Nakon
detaljnog cuga se razvezujemo i još dva sata planinarenja i na vrhu smo.
Slijedi silaz Zahodnom grapom, pa preko skijališta i na parkingu smo.
Raspremamo opremu i dogovaramo kamo dalje. Ostati još za vikend ili se
preseliti na more točat noge? Odlučujemo da nam je dosta zime a i uvjeti su
sve lošiji iz dana u dan. Odluka pada na Mošćeničku Dragu. Selimo se iz
Slovenije u Istru, kakvi frikeri J a šta'š kad je penjanje tako zabavno i
primamljivo u bilo kojem obliku!
Vikenad u Istri
U subotu se odlučujemo na nepoznat nam sektor "Potoki". Sjeverno
orijentirana stijena, baš i nije neka sreća, prašnjava i mahovinasta,
izgleda da se baš i ne penje često. Pozitivno je jedino što su svi
smjerovi, njih 4, oko 30 metara. Taj dan završavamo bivakirajući na nekom
od parkinga i standardnom penjačkom večerom, tuna, tjestenina i rajčica.
Laku noć...
Nedjelja
Selimo se iz hlada na sunce, na sektor "Ziavica", e to je već druga priča.
Ugodan ambijent sa hrpom smjerova raznih težina, od 4c do 7b, ukupno 24
komada. Neću prviše davit, svima je poznato kako izgleda frikanje na suncu
bez majice uz lagani povjetarac, čisti užitak! Samo ću pohvalit partnera na
popetom smjeru, One hand show, 7a...iako su mu bile potrebne obje ruke! Bravo
Oro J
Mentoriranje zimskih smjerova je iza mene, sljedeće godine kad se smrzne i
ako se smrzne dolaze na red zaleđeni slapovi, jedva čekam!
created by: zeljeznicar @ 2014-04-14 12:21:01 / updated by: neven @ 2014-04-15 10:56:27
|
|
|
|
|
