AO HPD ŽELJEZNIČAR - Grossglockner via Studelgrat (530m, AD+/M3+)

Gdje: Tura na Kanjavec (Bohinj-Komna-Prehodavci-Kanjavec-Bohinj), 01/2013
Foto: Rene Lisac

Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj

	Arhiva novosti
	Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

	Paklenica - Klin free

	Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek

	Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede

	Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi

	Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

vi ste ovdje: home > novosti > grossglockner via studelgrat (530m, ad+/m3+)

Grossglockner via Studelgrat (530m, AD+/M3+)

From: Rene Lisac - [email protected]
Date: Thu, 21 Nov 2013 10:54:19 +0100

Već me je pomalo bilo sram da sam, u tih par godina koliko se po brdima muvam, uspješno izbjegavao to prekrasno brdo. No očito za sve ima pravi trenutak, i očito kod mene je to rijetko na standardni ili uobičajeni način. Nakon odrađenog francuskog odnosno zapadno europskog prvijenca preko Frendo (page.php@id=2497.html) došlo je vrijeme za austrijski. Dugogodišnja želja da to bude preko Palavicini kuloara morala je, zbog potencijalno loših lavinskih uvjeta biti zamijenjena sa suhljom južnom stranom. Bar smo tako razmišljali Dario i ja, nakon dosta konzultiranja i sa starijim znalcima. A odluka da ću na Gross ići nikako do skijama ipak nije bila promijenjena.

Rano subotnje kretanje od 6h iz ZG pokazalo se ispravnim zbog duge vožnje i određenih lutanja do Kalsa i Lucknerhaus-a na 1910m, gdje ostavljamo vozilo i krećemo u bjelinu s pogledom na našu ciljanu piramidu. Dario pješ a ja naravno odmah iz auta na skije. Prestižemo na putu do Studelhutte dvojicu čeha u teškoj ratnoj spremi za bivak na ledenjaku (u jednom trenu se jedan prevrnuo u snijeg pod težinom i visinom ruksaka :-) Usput penjem i skijam neku flanjku iznad doma i uz zalaz sunca stižemo u ugodnu zimsku sobu u kojoj nam se pridružuju 3 Sazburška bordera. Dugo i relaksirajuće poslijepodne uz peć na drva, kuhanje i čavrljanje završava spavancem već oko 21h, savršena priprema za sutrašnji uspon.

Nedjelja 5:30, brzi doručak, ostavljanje viška stvari, isprika borderima što mi je njihova taman suha majica upala u lonac s otopljenim snijegom, i off we go! Lampice i mjesečina se zamjenjuju izlazećim suncem dok sami prtimo prema početku grebena, ja veselo na skijicama, Dario malo malo manje veselo propadajući pješice kroz svježe napadali pršić. Oko 9h navezujemo se, skije na leđa, dereze na pance, cepini na zamke i krećemo. Greben, koji je odozdola izgledao gotovo potpuno suh, zapravo je bio pošteno loaded sa prhkim snijegom. Obzirom da do sada nisam imao prevelikih iskustava s mix uvjetima, trebalo mi je nekoliko cugova da se ufuram, pancerice s derezama kao i skije na leđima nisu tome nimalo pomagale. Sve u svemu u tim uvjetima bili smo znatno oprezniji i sporiji tako da do znamenitog "Frustuckplatza" dolazimo oko 11h, 4:30 od polaska iz Studlhutte. Na tabli piše, citiram: "Ako vam je trebalo više od 3h do ove točke od Studlhutte, vratite se nazad. Očekuju vas major difficulties from now on. Vaš život ovisi o tome."

Hm. Zanimljivo. Dario i ja se samo pogledamo, shvaćamo da nije vrijeme a ni Platz za nikakav Frustuck i udaramo u tempu prema vrhu. Izmjenuju se tricky zasnježene prečnice, kopanje kroz snijegom zatrpane police i zasipane zajede, glatke ploče markirane zarezima dereza, eksponirani hrptovi i lijepi kamini, zaobilazni tornjevi... uzbuđenja i iznenađenja iza svakog ugla. Sretni izlazimo oko 15h na vrh, i dalje sami samcati, okruženi 360st bijelim vrhovima od Kamniških i Julijskih do Dolomita i Monte Rosse, hvata nas neki Himalayski dojam samoće u moru bespreglednih zabijeljenih vrhova.

Povratak je bio dug, meni zasluženo zabavniji nego Dariu, fenomenalni spust od preko 1700 visinskih metara započeo je skijanjem 50st strme grape koja se spušta s malog Glocknera i završio ravno kod auta. U međuvremenu smo u zalazak sunca otpenjavali neki kuloar na ledenjak kako bi skratili put koji ide preko Erzog Johan i Aldesruhe, još sam se ja zaletio sa skijama po ostavljene stvari u Studelhutte da bi pod lampicama lagano do 19h završili ovu prekrasnu turu. Vrlo ozbiljna tura u ovim uvjetima, vrlo dobar trening i penjača, odlična skijača, savršena prognoza, izvrsna zezancija a sve u nenadmašnom Gloknerskom ambijentu. Neki će reć da pretjerujem. Dodatno raduje i neočekivana situacija kad vam, nakon s respektom odgledanih filmova o Poljskom alpinizmu, na povrratku u Studlhutte 4ero Poljaka alpinista, koji upravo tjedan dana rade ture po Alpama, iskreno i s oduševljenjem čestita na usponu.