na slici: Martina, prema Velikom Triglavu
foto: Iva Kaštela, 12/2006

From: Rene Lisac - [email protected]
Date: Wed, 22 May 2013 17:34:45 +0200

Bio je to jedan e ama baš jadašta idiličan vikend na Dabrovima. Črnjak je vozio Orsata, MDclimb i mene po dobroj staroj plitvičkoj, dok su Mario i Željka utrpali još Irenu i Juga pa po autocesti. Hrvoje i ja ulazimo u Konrada 6a 170m (Klekovina kraj Bačić kuka) i gledamo Orsata i MD-a kako elegantno putuju kroz nasuprotnu La Golondrinu, 7a jelte. Smjer naš je kakti lijep ali i nakon kiše u petak dosta vlažno klizak, pa je samim time postao i podosta uzbudljiv, posebice u detaljima na trenje. Avantura se pojačala i zapinjanjem užeta pri apsajlu pa je trebalo popeti i cug 6a+ Tempus Vernuma.

Da smo Hrvoje i ja navez za nanjušiti first class avanture, a i pritom obarati rekorde, uspjeli smo dokazati u aktivnostima u kasnim poslijepodnevnim satima te dabarske subote. Naime uspjeli smo provesti punih 4h u smjeru nimalo dužem od 40m, (rekli bi neki sportiva jelte) i ustanoviti kategoriju iz naslova (SWSC). Spiralna smer (V, 40m) i istočni toranj Bačić kuka zvao nas je još od gledanja skica ujutro do vizura s vrha Konrada, i mi se oboružani frendovima i čokovima u njega zaputili ništa ranije od 17:30h. Zašto smo smjer proglasili najužasnijom klasikom u koju smo ikad stupili mogu opisati samo jednom riječju: strma klizava gudura od padajućeg blata naslonjenog na kršljivu stijenu s opadajućim oprimcima, osiguranu s 3 klina na koja ne bi ni penjačice objesio.

Došavši na vrh u jednom cugu punom trenja, užasa i sumanutog postavljanja sve moguće opreme na raspolaganju, sugerirao sam Hrvoju da se ne upušta u istu gadost jer da neće ništa doživjet osim čemera kao takvog, no apsajl po smjeru je djelovao kao još veći užas - a na drugu stranu aps štand na spitove. Hrvoje penje i doživljava jednaku transformaciju svijesti kao i ja pola sata ranije - u sekundi apsajlamo na suprotnu stranu stupa, kroz neki prekrasni zaspitani kamin do visećeg štanda ispod kojeg leži previsni bezdan. Koliko dubok, saznajemo kad bacimo polovicu mog 76metarca i koji ostaje visiti u previsu 7-8m udaljen od stijene, 20tak metara od eventualnog tla. Mrak pada, mi se gledamo, svjesni da je najpametnije nazad i u sumrak se opet suočiti s užasom s druge strane. Penjem kamin 5c-6a (maestralna smjer, čim otkrijemo što je to vračamo se tamo), Hrvoje zamnom, apsajl na hrbat s druge strane - opet premalo užeta. Mijenjamo taktiku i apsajlamo na drvo na pol stijene i dole: pol deset je i maestralna avantura je pobjedonosno okončana!

Uz rub ceste brzo nastaje mali kamp, logorska vatrica, tu su i instrumenti - prava atmosfera za Mariov roćkas. U 2 u noći padamo u nesvijest, da bi ipak ujutro još štogod popeli... prije nadolazeće fronte. Navezi se razbježaše po kukovima, Orsat i ja direkt na Bačića u Oscar and Sabrina 7a+/A0, on da si diže ljestvicu a ja...ja da si treniram malo za visinske radove kad karijera na faksu, kak bi se reklo, malo zađe..:-) Točno u podne u detalju zavio nas oblak, bijelo dolje bijelo gore, i ipak odlučujemo ne bježat već Orsat hrabro s padom prolazi previsni detalj i brzo grabimo zadnje cugove van dok je još suho. Smjer je stvarno prekrasna samo ju malo, da se ne izrazim nepristojno, zasere izlazna ploča s A0 - moglo se provući smjer i malo sa strane pa da se po njoj i može penjat.

Taman sam mislio da sam gotov s pisanjem ove epopeje, kad se sjetim niza urnebesnih situacija i pošalica koje su uslijedile u dobrom raspoloženju kod Tomislava u Gospiću, a izdvojio bih moj osobni uspjeh da sam uspio od prilično "srpske" lokalne vegeteraijanske pizze napraviti vrhunsku deliciju, ne samo donoseći što svoje što tuđe dodatke za stol, već i nagovorivši konobara da kuhar ubaci i moje tikvice koje sam izrezuckao netom prije u autu. Nekome se možda ovo možda čini beznačajnim, no to je jedan zaista korak dalje u našem odnosu ugostitelj-dugogodišnji gost... Izlet za pamćenje, genijalna ekipa, izvrsna penjača, avantura i uvijek prekrasni i divlji dabrovi!