frizbijaju: Mario, Nikola
gdje: Posrana livada, I+, R, 1808m, Korošica
foto: Marko Dukši, 08/2005

From: Lahorka Nikolovski - [email protected]
Date: Wed, 3 Oct 2012 11:36:26 +0200

Drugi izlet škole u Paklenicu, 29-30/9/2012

Naše molbe vremenskoj prognozi su srećom uslišene, pa u prerane subotnje sate krećemo put Paklenice, puni snova o penjanju svega onoga što nismo uspjeli vikend prije. Dok autom pičimo prema parkiralištu, iz suprotnog smjera nas mimoilazi Nikola u velikoj žurbi, i naslućujemo da će ovaj dan biti nekako drugačiji od svih dosad. I stvarno je bio!

Kao prvo, zborno mjesto bez vođe činilo se nekako praznim i besmislenim, i svi smo djelovali pomalo izgubljeno. Dobro, možda ipak zato što nam je bilo prerano. Kao drugo, morali smo po prvi puta dokazivati i svoju sposobnost čitanja i samostalnog snalaženja s listom zaduženja za smjerove, pronaći instruktore... I to sve u taj rani sat. Uf! Kao treće, saznajemo da za većinu nas danas nema uživanja u sigurnosti top-rope-a - vodit ćemo svoje prve smjerove!!!!!! Dok u bradu mrmljamo broj matičara potrebnih za autoblok i pokušavamo se sjetiti što se ono zavrće i kako pri izradi štandova, s instruktorima prolazimo kroz domaću zadaću - domišljamo se čemu bi mogle služiti gumice na dugim kompletima i iz magle sjećanja pokušavamo dozvati način skraćivanja razlomaka kako bismo utvrdili jel gadniji pad od tri ili od sedam metara. Kada je sve to obavljeno, oprema pokupljena, a zakašnjeli doručci pojedeni, upućujemo se prema smjerovima. Za mene to znači pokret prema Velikom Ćuku u društvu Ivane B., Ivana i instruktorice Željke.

Smjer koji ćemo penjati zove se Centralni kamin, i kamin je uistinu centralan u cijeloj ovoj priči, i to na načine koje nismo mogli niti zamisliti dok smo nevino promatrali trokutić s imenom smjera. Spomenuti kamin nalazi se u četvrtom cugu smjera, do kuda uspjevamo relativno lagodno doplezati. Željka i ja penjemo prve, i na svakom štandu čekamo navez iza nas. Ja vodim drugi cug - e to je bilo nešto!:) Izrađujem svoj prvi štand, autoblokiram - milinaJ No, vratimo se na kamin, bez čije centralnosti ovog izvještaja na moju veliku radost ne bi niti biloJ Pa što se to dogodilo u tom nesretnom kaminu? Startamo ok, Željka kreće prva, ja osiguravam, no uskoro je idili kraj jer Željka shvaća da nije preuzela opremu od Ivana i Ivane. Što sad? Netko će joj morati dodati opremu. Ivan izvlači najkraću šibicu, razvezuje se s užeta, odlazi do ispod samog kamina i dodaje opremu Željki. Nadam se da nitko (više) nije toliko nepažljiv da mu može promaći ključan detalj opisa događaja iz prethodne rečenice. PENJAČ SE U SMJERU NIKADA NE SMIJE RAZVEZATI S UŽETA! Kao što smo Ivan, Ivana i ja za kaznu krvlju ispisali nekoliko stotina puta tijekom vikenda, a onda dobili i zadatak napisati izvještaj kako bismo stečeno znanje još jednom utvrdili te ostavili traga za buduća pokoljenja. Učite iz naših grešaka! Nikada, stvarno nikada, i ni pod kojim okolnostima, koliko god vam se na prvi pogled može činiti bezopasnim, te vam se možda čak, u vlastitoj kratkovidnosti, može pričiniti da tim činom ne ugrožava niti sebe niti partnera. (Ovdje ne govorimo o vještini prevezivanju, koja je priča za sebe, i kojoj će vas u sigurnosti višenja na stablu na parkiralištu podučiti vaši instruktori.) Srećom, punu ozbiljnost svojih postupaka odnosno nepostupaka (u slučaju Ivane i mene) još ne shvaćamo dok stojimo pod kaminom. Srećom, jer shvaćamo da je to nešto što sigurno nećemo ponoviti, što je u tom trenutku najbitnije, a ipak ostajemo dovoljno prisebni da smjer ispenjemo do kraja. Vodim i zadnji cug, i tu na ploči počinjem već opako uživati u penjanju kao prvaJ Na polici na kojoj je posljednji štand nalazimo se s momcima koji su popeli Watersong, uživamo dijeleći Martinov vršni kompletić (živjeli planinarski običaji!:)), a upoznajemo i Slovenca koji stiže za nama nakon što je smjer solirao. 15 minuta. Malo časka s nama i već se upućuje penjati dalje, a mi se upućujemo prema parkiralištu gdje čilamo (još nema Nikole, a kad mačke nema miševi kolo vodeJ) i čekamo povratak ostalih iz smjerova. E da smo samo znali što će nas dočekati kada čuju za našu avanturu u kaminu, mislim da bismo bili pobjegli i sakrili se u nekoj morskoj špilji! Ostatak dana provodimo više-manje opterećeni teretom vlastitih grešaka, pa nas nemojte pitati ni kakvo je bilo meso, ni kakav je bio tulum, kao što već rekoh bili smo zabavljeni ispisivanjem one nesretne rečenice!:) (Čujem da je meso bilo slasno, a na tulumu su nastupale Martinove ukulele, tako da ni to nije moglo poći loše!)

U nedjelju se okupljamo u osam, plan je odraditi sve mišljeno za taj dan prije eventualne poslijepodnevne kiše. Saznajem da penjem s Nikolom, što me nije iznenadilo. Ipak me treba držati na oku nakon svih nepodopština!:) Opet krećem prema Ćuku, opet onaj pristup.... Uf! Penjemo Bijelu rampu - ukupan broj spitova u smjeru=0! Nema čak ni nekog starog, zalutalog klina. Moram se malo dokazati nakon svega prethodnog dana, pa se javljam da vodim, na što mi Nikola uvaljuje nekoliko kila opreme - kompleta, gurtni, kevlarica, čokova, frendova... Postavljam međuosiguranja, a znate kako kažu: tko radi, taj i griješi, a tko griješi, a iza njega ide vođa škole koji pak uz sebe slučajno ima kameru, ima šansu dobiti ovako nešto za trajnu uspomenu, sjećanje i javno poniženjeJ https://www.youtube.com/watch?v=-LKKary9Zzc Kaj se tiče faktora trenja, mislim da sam došla do Faktora tri Zave, na granici s četvrtim. Na vrhu smjera uživancija, dopuštam si par pogleda prema moru iako si mantram ne uživaj u pogledu ne uživaj u pogledu to je za planinare:D Kasnije spuštanac, a na parkingu umjesto čilanja - vježbe! Ipak nam se Nikola htio odužiti za subotu. Vježbamo prusiciranje, prevezivanje, abseil u dvije dužine po ravnom (e to je bila ludnica). Napokon se potrefilo i da smo završili dovoljno rano, a kiša se ipak nije ukazala, pa je prije povratka za Zagreb pao i dugo priželjkivani kupanacJ Zaključci izleta: (i) Vodili smjerove!!!!!!!:) (ii) Ispunili uvjete za izlazak na ispit. (iii) PENJAČ SE U SMJERU NIKADA NE SMIJE RAZVEZATI S UŽETA!

Lahorka