na slici: Penjači idu na Oštrc, Braslovlje pod Oštrcom
foto: Neven Petrović, uvijek kada idu gore.

From: Zaviša Šimac - [email protected]
Date: Tue, 18 Sep 2012 01:38:49 +0200

Klek i moja prva hapedejka

15. i 16. 09. 2012.

Ponukan molbama šefa škole, da netko napiše izvještaj s izleta, primih se posla. Čitajući mejlove s foruma pridržaval sam se nekih Nikolinih smjernica – čilanje, pogled s vrha Kleka, zalazak sunca, čekanje i ekipica kod doma. 

Subota.

Dižem se prerano za vrijeme kakvo me čeka s druge strane prozora, trpam stvari u auto i pravac Črnomerec da pokupim Anu H. Zvoni telefon, joooj Zava ja sam ti zaspala malo bum kasnila. Kaj sad, niš, ovak i onak vreme je koma, ne sekiram se preveć. Pregršt minuta kasnije evo moje Anke i konačno krećemo put Kingkrosa da pokupimo Maju B. Maja B. sva namrgođena ulazi u auto bez ijedne riječi legne na zadnji zic i zaspi. Jurimo kroz ludu kišu prema Konzumu u Ogulinu. Malo po malo ekipica se skuplja. Pozdravljam sve prisutne i vraćam se u auto spavati. Nakon dobrih sat i pol Maja B. me budi i veli da ipak idemo na Klek, odmaglim stakla pogledam van i mislim si oookeej, a kaj bumo radili gore, pitam ja nju, veli ona ,navodno bumo slušali predavanje o zimskom alpinizmu. Niš kaj sad idemo na predavanje. I tak mi krenusmo polako prema Bjelskom sve u nadi da će nam se Klek osmjehnuti u svoj svojoj ljepoti, u nadi da će gusti oblaci konačno krenuti nekamo drugdje. Inače prognoza, i to kratkoročna, za Klek, da, da, pogađate bila je sunčano. Dolazimo u Bjelsko gdje nas čeka, već poduže, drugi dio ekipice koji nije imao prilike sat vremena piti kavicu u toplom u Konzumu. Polako se pakiramo, kako bi krenuli uzbrdo. Zvoni telefon, Ivan P. - Ja sam u Josipdolu malo sam fulal stižem za koji čas. Kad sam informaciju podijelio s ostalima nastala je panika jer kaj, ak je Ivan P. u Josipdolu onda je tam i piva i meso za roštil, a to ni dobro.

Konačno svi se skupljamo i krećemo prema domu. Dok smo mi došli do doma, vreme se stabiliziralo i počinjemo s vježbama, štandovi, osiguranja, absajl sve moraš proći sve moraš odraditi. U ranim popodnevnim satima pojavljuje se sunčeko i atmosfera među školarcima naglo se popravlja, osim možda kod ekipe koja ja ostala visiti na prekratkom štriku prilikom absajla, ali to je priča za nekog drugog. I kaj sad, odradim sve kaj je trebalo - čokove, frendove, heksove, trikame, štandove i kaj je najbitnije komunikaciju, čak sam se igral s kamelotima dok me Ivanka J. nije gledala. Niš čekam da Nikola Tompu i mene pošalje na absjal. Kuuul, konačno, idem gore, idem na absajl. Super, četiri sata su, vreme je lepo i sunčano. Dojdem ja gore, a gore gužva, svi bi sad dole po štriku. Čekam i čekam, ali zato pogled (prva Nikolina smjernica) puca na sve strane, opasno se bliži zalazak sunca (druga Nikolina smjernica) i lagano mi postaje čili (treća Nikolina smjernica) dok čekam red (četvrta Nikolina smjernica) ekipica kod doma ( peta Nikolina smjernica) lagano uživa uz roštilj i pivicu. Konačno, idem, niz štrik, a oko mene, mrak, niš se ne vidi osim slabo osvijetljenih kuća okolnih sela. Odlično, fakat mrak. Svako bi trebal to isprobati. Kad sam se konačno spustil do kraja stiže spas u zadnji čas, Orsat nosi tikice. Tompa, Sinke i ja jurimo prema domu, gladni, žedni i dobrano podčilani. Nakon par komada mesa i vatrene vodice dolazim k sebi i shvaćam kak su čekanje, glad i hladnoća niš prema doživljaju sigurnog absajlanja uz odlične instuktore. Večer je prošla uz klopu, cugu i gitaru. Spavanje. 

Nedjelja.

Još pod dojmom noćnog absajlanja budim se dobre volje, spaval sam odlično, trudil sam se ne hrkati. Pred samo jutro Ana H. malo se odlučila pospominjati sama sa sobom u snu. Budim se, klopam i saznam kak sam odabran da penjem hapedejku. Kaj pak sad to je? Klasičan smjer od 6 do sedam cugova na južnoj strani Kleka. Kojoj vražjoj južnoj strani, pa tam nema niš, bil sam ja na vrhu gledal sam na jug, tam nema niš. Ma nije ti to niš veli meni Tomislav J. to ti je super smjer. Mislim si, pa zna čovjek, ima iskustva. Krećemo, nakon podosta minuta spuštanja dolazimo u smjer, a ulaz u smjer, ak se to tak može nazvati, je jedno veliko grmlje.

Cug prvi.

Nakon što se uspiješ provući kroz grmlje dolaziš na stijenu i avantura kreće, deset metara ravno, pa malo levo te još desetak metara prečnicom, gdje je bolje ne pasti jer je međuosiguranje tak retko postavljeno da buš se fest zaljuljal. I onda još malo pa do drveta i evo nas na prvom štandu. Iako sam se od muke i zubima držal za granu prvih tridesetak metara nije bilo preveć teško.

Cug drugi.

Ravno gore prema kaminu i nekoj spilj. Zvonimir P. osigurava Tomislava J. i nakon pol užeta viče – POLA UŽETA, ide Tomislav J. još dalje ne bi li došel do štanda podno kamina, kad ono fali šrika. Kaj sad? Vičemo mi nategni, bu se rasteglo i bogme se rasteglo dovoljno da Tomislav J. zubima zaveže štand. U svom tom natezanju jedan heks je izletil zapetljal štrikove i još se zapetljal u granje. Ma super nije moglo bolje. Nakon, par minuta natezanja, pametniji popušta i Zvonkec i ja možemo nastaviti penjati. Krećem, a kad ono, nemaš se za kaj primiti, osim za sipar i travu. Nakon desetak metar odlučih se penjati zimskom tehnikom, jedino su mi falili cepin i dereze, pa sam zato ruke gural do zgloba u sipar, a penjačice dobrano ukapao. Nakon pedesetak metara evo nas na drugom štandu.

Cug treći.

Evo malo penjanja po stijeni koja je nalazi ispod previjesa koje ne trebamo penjati, ali s kojeg kaplje voda, pa ako odabereš krivi put hodaš po mokrom. Išel sam zadnji u ovom cugu i odabral sam smjer  po suhom, za razliku od mojih partnera koji su penjali po vlazi. Nakon tridesetak metara dolazimo na treći štand. Sad konačno smjer počinje izgledati kao pravi, stijene, pogledi, spitovi, previjesi, sve nas to čega u četvrtom i petom cugu.

Cug četvrti.

Detaljčić od kojih 5c, Tomislav J. prelazi iz prve i nakon desetak metara uštandava se i daje signal – PENJI. Zvonkec kreće, puf, pant (kako bi Orsat rekel) i stvarno puf. Ali bez većih posljedica. Zvonimir nastavlja. Idem ja stenj, stenj, puf, pant, nemrem više, al nebum ja pal, lepo sam se upaničaril da se malo odmorim. Idemo ponovo, produži osiguranje viče mi Tomislav pa buš se mogel popeti. Je, lakše je to reći nego izvesti. Puštam se u kontrolirani pad i krećem prusicirati. Čujem Tomislava kak se dere – Znaš kak se prusicira? Hoćeš da te dignemo na sv. Bernard? Dok je on vikal ja sam se već isprusiciral koja četiri metra, radije nego da me dižu na Bernarda, mnogi ga još moraju savladati, nije mi se dalo visti na Kleku i gledati kak Tomislav J. objašnjava Zvonimiru način izrade Bernarda. Štand super, na lepoj polici sa super vidikom jedino kaj ti voda kaplje po glavi i penjačicama.

Cug peti.

Dobro postpitan izloženi cug od kojih dvadesetak metara. Kredu sam već potrošil na sušenje penjačica, a i na smirenja od kontroliranoga pada. Negdje na pol cuga, na najizloženijem dijelu, odveže mi se penjačica, a žniranci uvijek padnu tamo gdje moram stati s drugom nogom, koma, ovaj dio cuga, do štanda kojeg smo preskočili, prešel sam na rukama. Strava. Nakon što sam ih zavezal došel sam do kraja cuga i do petog štanda bez beda.

Cug šeti.

Zadnji cug strmo gore na sami vrh, ima malo više trave, ali ništa kak je bilo u drugom cugu. Stijene su odlične, a penjanje još bolje. Ovaj zadnji cug mi je nekak najviše pasal. Osim planinara koji su ometali komunikaciju, sve je prošlo u najboljem redu. 

Summa summarum

Tijekom cijelog penjanja Tomislav J. nije nam nudio gotova rješenja kako popeti cug već nas je gurao do same granice, ali pod njegovim iskusim okom u niti jednom trenutku nismo prešli tu granicu i doveli se u opasnost. Na trenutke, kada, mi je bilo teško, čak sam se naljutio na njega, ali negdje na pol puta ponovo sam otkrio zašto odlazim u planine, nešto što sam penjući u dvorani izgubio. Dvorana sa svojim pofarbanim grifovima ne budi istraživački duh koji te vodi do cilja putem kojeg sam odabereš. Sva sreća što sam na Zrcalu pal u ruke Tomislavu N. koji me izmučio na prusiciranju, ali i pokazal sve cake. I što reći na kraju uz instruktorsku T'n'T (za ove mlađe to bi značilo Tomislav and Tomislav) kombinaciju penjanje može biti samo užitak. Tomeki na slijedećem izletu imate pivu. 

Super vikend.
Zava