na slici: Trpimir Jakovina
gdje: Paklenica, na izlazu iz Juhe VI+ 250m
foto: Miroslav Ristovski, 05/2008

From: Neven Petrović
Date: Fri, 14 Sep 2012 14:12:03 +0200

Opet jugonostalgija na djelu. Kao i prošle godine cilj mog ljetnog tumaranja bila je Crna gora, baš kako je bilo planirano. Jedino je ovaj puta fokus bio na planinama oko gornjeg toka Tare i Lima, što bi dobro upućeni u srednjoškolsku lektiru bivše države mogli naslutiti iz naslova. A borbeni je štab bio u ugodnom i šarmantnom Kolašinu, na 950m, odakle se svaki dan kretalo u druga brda. Organizatori ovog planinarskog ustanka, komandiri i brdski komesari bili su iz PD „Glas Istre“, uz tu i tamo pokojeg lokalnog sokola.

Prvi juriš pretrpjela je nedaleka Bjelasica, jedan od najstarijih nacionalnih parkova na Balkanu. Uskom smo se cestom (kao da tamo ima ikakvih drugih) dovezli do Biogradskog jezera i onda stvar prepustili nogama koje su jedva čekale akciju nakon 20-tak sati vožnje autobusom prethodnog dana. Mada bi čovjek mogao pomisliti da je spomenuta vodurina glavna tamošnja atrakcija, po meni je najvrednija pažnje uistinu krasna (pra)šuma koju je, izgleda, otkrilo i dosta Zapadnjaka koje smo tamo zatekli na kampiranju. Ona vam pruža i dobrodošlu hladovinu u prvih sat-dva uspona dok se ne dočepate najtipičnijeg krajolika tog masiva - beskrajnih visinskih pašnjaka, koji počinju na oko 1600m i završavaju na njegovim najvišim vrhovima tj. na nešto više od 2100m. Možda čovjeku malo i dojadi satima hodati po takvom terenu, ali to ipak vrijedi vidjeti. A ako vam je potreban dodatni motiv, možete ga naći u poljima malina i borovnica kojima su te livade prekrivene. Jedino što, kao planinar, nerado vidite povremene su kolone terenskih vozila kojima se onuda provezu kakvi lijeni turisti i dobro vas usput zapraše. No i to bi se sigurno lako pretrpjelo kad bi se čovjek dočepao najvišeg vrha, Crne glave (2138m), sa svake strane okruženog ledenjačkim kotlovima u kojima je nekoliko manjih jezera i slikovitih katuna. Na žalost, nama je to zadovoljstvo promaklo zbog pomalo dvojbenog plana uspona koji su imali organizatori izleta. Vjerovali su, naime, da bi dodatnih sat hoda (koliko smo bili udaljeni od te glavurde) previše produžilo cijelu turu pa su nas odvukli prema susjednom, trećem najvišem vrhu planine, Zekovoj glavi. Ali ni njega se nismo dočepali po P.S.-u jer je to jednostavno zabranjeno. Gore je bodljikavom žicom ograđen objekt pod vojnom paskom, a uniformirani su hajvani čak i budno pazili da ne pređemo mjestimično potrganu ogradu koja sprečava ugodnije kretanje tim prostorom. Tako smo se morali zadovoljiti kratkom pauzom podno bodljikavih žica i betonskih strašila, te se zatim uputiti na drugu stranu masiva beskrajnim makadamom (cca 15km) do busa koji nas je čekao. Eh da je uložen samo koji euro više po glavi onih koji su se na izletu našli, mogli smo se od vrha ceste spustiti kakvim kombijima i tako ušteđeno vrijeme provesti na najvišem vrhu i njegovoj okolici. Tek mala utjeha bio je lijepo uređeni privatni planinarski dom negdje pred kraj puta, u okolici brojnih katuna u kojima možeš dobiti sve što taj kraj nudi: domaći kruh, sireve, kiselo mlijeko, lokalna piva i slično po nama vrlo prihvatljivim cijenama.

Borbena djelovanja nastavili smo bez predaha, pa odmah drugi dan navalili na Komove. Iako su udaljeni tek 30km od Kolašina, vožnja traje nešto duže nego bi se normalno očekivalo jer je cesta opet prilično uska (unatoč oznaci E koju nosi) i vijugava a penje se na prijevoj Trešnjevik koji je na gotovo 1600m. Ipak, to vam se vrati s dobrom kamatom jer je i početna točka uspona, Eko katun Štavna, još malo više od toga (a dostižan vozilom) tako da do tamošnjih vrhova ostaje čak manje metara negoli od Gračana do Sljemena. Komovi su, kako je netko bio komentirao, strme travnato-kamene grote koje se slikovito izdižu s visoravni s koje se kreće na uspon. Cilj većeg dijela grupe - u kojem sam se i ja našao - bio je najniži od njih, 2461m visoki Vasojevićki kom. To mi je nekako možda bio i najljepši uspon na cijelom tom brdočašću u Crnu goru mada se pritom nisam uvijek najugodnije osjećao. Naime, većinom se penješ po prilično eksponiranim livadama na kojima se ne možeš nikako osiguravati osim cepinom, a ako se oklizneš vjerojatno letiš par stotina metara do podnožja. Zato nije bilo čudo da je trećina grupe koja je započela uspon od njega odustala, u ovoj ili onoj fazi. Na tim padinama izvedeno je nešto zimskih penjačkih uspona i mislim da je to brdo u tom smislu i alpinistički najzanimljivije. Stijene mi naprosto izgledaju previše krušljive da bi im vrijedilo posvetiti veću pažnju.

Treći dan jedini je uključivao spust u niže krajeve, točnije u kanjon rijeke Mrtvice, koji se nalazi na otprilike pola puta između Podgorice i Kolašina. To je nešto poput Paklenice na treću, budući da je Mrtvica svoj put prema Morači, u koju se ulijeva, probila kroz više od 2000 metara visoki Maganik, pa kanjon ponegdje doseže dubinu veću od tisuću metara. Naravno, i stijene koje ga čine su osjetno zamašnije od onih koje imamo u našem omiljenom penjačkom zabavištu - a vjerojatno uopće nisu alpinistički dotaknute. A rijeka, za razliku od pakleničkog potoka, ne presušuje ni u toplijem dijelu godine i stoga nudi finu priliku za kupanje ili barem hlađenje nogu. Zamamnih se bazenčića, pak, nađe na pretek. Međutim, izlet je opet bio napola uspješan jer nismo prošli cijeli kanjon već tek njegovu donju trećinu. Organizatori su zaključili da bi 6h hoda do njegovog kraja (ili početka, odakle već mjerite) plus povratak naprosto bili previše, te su se umjesto toga odlučili za takav raniji povratak te roštilj, dernek i kupanje na ušću rijeke. Po meni velika šteta, jer smo od nekih lokalnih prvoboraca načuli da smo propustili najatraktivniji dio - sa stazom koju je JNA usjekla u stijene koje se strmo ruše u Mrtvicu - te stoga što do sela na vrhu kanjona dolazi makadam po kojem si drugi posjetitelji znaju organizirati prijevoz natrag terenskim vozilima. A to se tamo, da opet naglasim, dade srediti za nevelike pare – pogotovo ako se cifra dijeli na dovoljno učesnika.

Četvrti i peti dan za mene su bili velika kulminacija. Na redu su bile Bješket e Nemuna, planine koje želim vidjeti gotovo otkad odlazim u brda. Tko je zapamtio prošlogodišnju priču iz zemlje Đetića, sjeća se da me je Smerkeov vodič Stijene Jugoslavije inspirirao da odem posjetiti Subru na Orjenu. U tom mi se slučaju želja bila veoma brzo ostvarila, no ova (koja ima isto porijeklo) je na ispunjenje čekala više od 30 godina. Vjerujte ili ne, ali nebrojeno sam puta pregledavao fotografije, skice i opise smjerova u skupini Vezirove brade. Mislim da to nije nimalo čudno jer dovoljno je jednom vidjeti te lude, strme i visoke tornjeve te to zapamtiti za cijeli život. Maštu je osobito golicalo „Prvo koplje“, smjer Ante Bedalova kojeg je krajem 70-tih, u prvom ponavljanju, solirao Žuti. Uz to je još išao i (opravdan) dojam da se radi o nečem veoma egzotičnom jer se te krasote nalaze u sigurno najzabitijem kutu Crne gore (odnosno, nekad SFRJ), neposredno na nekad veoma tvrdoj granici s Albanijom. Aha, sada već valjda znate što sam to sakrio pod onim tajnovitim imenom - Prokletije, kako ih zovemo po naški. Zbog svega toga sam iskrcavanje u dolini Grbaje dočekao s velikim uzbuđenjem ali i ponosom jer sam veoma dobro znao kako se zovu okolna brda i gdje su točno, te sam s pomalo zlobnim zadovoljstvom ispravljao neke samouvjerene planinarske autoritete iz naše grupe koji su se pokušali praviti važni svojim (ne)znanjem. Nakon smještaja u istoimeni eko-katun (eh, što tamo vole taj pridjev), krenuli smo na najlakšu okolnu turu: prema grebenu Volušnica - Talijanka (2057m) - Popadija. To je neka kombinacija iskustva na Bjelasici i Komovima. Isprva lijepa šuma, pa blage livade i konačno eksponirani travnati greben između vrhova. A sve još začinjeno izuzetnim pogledima na Vezirovu bradu (odnosno, po novim vodičima, Karanfile) i ostatak odatle vidljivih Prokletija, ali i drugih masiva. Usput opet hrpetine borovnica (na žalost, sparušenih zbog velikih žega koje nisu zaobišle ni te krajeve) i domoroci svih nacionalnosti koji ih neumorno beru i konjima odnose u dolinu. Ukratko, tura koju se nikako ne smije zaobići. Hoćete dokaz? Nakon gledanja dijapozitiva s tog izleta, neki iz cijele ovogodišnje grupe koji su za taj dan odabrali drugi cilj, istinski su požalili što nam se nisu priključili.

Idućeg je dana na rasporedu bilo „glavno jelo“, odnosno uspon na Vezirovu bradu koji je zahtijevao 6h prema gore i barem 4h u spustu - najnapornija planirana tura na cijelom pohodu. Da to nije bilo stalno napominjano, da nije bilo nužno jako rano ustati, te da nisam usput pomislio da bih željezariji koju još uvijek nosim u lijevoj nozi mogao dati malo odmora, možda i ne bih odustao od toga da tu kamenu skupinu koju sam godinama gledao na fotografijama konačno osjetim pod nogama i prstima. Ali zadovoljio sam se time da samo prošećem dolinom Grbaje do njenog kraja i tako iz drugog kuta pogledam i fotografiram ono što nudi. Usput sam još obišao sve tamošnje planinarske objekte (tj. dva planinarska doma, od kojih je jedan opasan bodljikavom žicom i kapijom s debelim lancem). A jedan mi je lokalni štrumf još objašnjavao kako su u novom vodiču i mapi za to područje pobrkali sva imena i da je to sve maslo njegovog omiljenog planinarskog dužnosnika o kome je nadalje rekao svašta toga što ovdje radije ne bih ispisivao. Poslije tih jutarnjih istraživanja, s ostalima sličnima meni uputio sam se u automobilsko razgledavanje okolice. Najprije na Alipašine izvore, omiljeno lokalno izletište uz koje se nalaze i neke stijene na kojima su Nijemci prije koju godinicu (kao i na još 3-4 mjesta u okolici) uredili oveće penjalište. Mjestašce je uistinu lijepo ali valjalo bi im malo poraditi na čistoći ili barem uvesti povratnu naknadu za plastiku jer tada je ondje više ne bi bilo onoliko koliko je ima sada. Nakon toga na red je došao obližnji eko-centar, odnosno stvarno krasno sređen hotel, na Plavskom jezeru. Tu smo po prvi put nakon više dana mogli kafendisati na talijanski način i naći ostalu ponudu na koju smo navikli po našim kafićima. A sve to začinjeno ugodnim pogledom na spomenutu vodeno prostranstvo i moćni, strmi Visitor (2211m) koji se izdiže ravno iz njega. Posljednja stanica bio je sam Plav, neugledna mahala u kojoj su vrijedne pažnje dvije stare džamije i jedna još nešto matorija kula. Dobro, tamo možete pojesti i dobre ćevape ali to je sve. Stalno sam pomišljao kako bi bilo dobro, kad je čovjek već tamo, skoknuti i na nedaleki Čakor - najviši cestovni prijevoj u bivšoj Jugoslaviji (1850m) - ali ta cesta je već neko duže vrijeme zatvorena. Ali su nam rekli da je u izgradnji drumče koje bi taj kraj uskoro moglo spojiti s Podgoricom preko jedne doline na albanskom teritoriju i tako znatno skratiti prilaz (s 4 na 1h) tim najljepšim prokletinjama.

Posljednji borbeni dan bio je posvećen forsiranju Tare i usponu na Sinja(je)vinu, središnji planinski masiv Crne gore. Na žalost, tu se iznova ponovio scenarij koji sam već bio kritizirao. Umjesto da se vozimo dokle god imade ceste, hodali smo od kraja asfalta i tako nepotrebno pri usponu izgubili dobra 2h po makadamu a zatim se još zbog zbunjujućih oznaka i zbrke u markacijama i mapama pogubili na ogromnoj visoravni koju se doseže na nekih 1750m. Kad se tome pridoda i to da se tamo pokazalo da će tura trajati mnogo duže od planiranog, a da nas vozila čekaju prema tom loše zamišljenom prvobitnom tajmingu, rezultat je bio taj da je dosta ljudi odustalo od uspona na Jablanov vrh (2206m), najvišu točku masiva. Ovaj sam se put i ja našao među takvima, pa me to ispunilo nekim neočekivanim nezadovoljstvom. Ništa, utjehu sam našao u fotografiranju katuna, stada i pastira.

Povratak kući protekao je kao i dolazak: u dugotrajnoj vožnji autobusom te povremenim posjetima nekim crnogorskim turističkim punktovima koje nikako ne treba zaobići: Budvi, Skadarskom jezeru, Kotoru i Perastu. Sve u svemu, itekako je vrijedilo truda ići onamo i malo pretrpjeti torturu dugotrajne vožnje busom. Ali nekako ovaj puta srce nije baš toliko puta brže zakucalo kao npr. prošle godine kada sam ugledao impozantni kanjon Pive (ne, ime nije utjecalo na dojam) ili se provozao čamcem Tarom.

Neven