 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Splošne nevihte
From: ivanka jakopec - [email protected]
Date: Mon, 23 Jul 2012 11:08:51 +0200
Pretprošli vikend (nije da sam baš nešto brza sa pisanjem izvještaja) su u
planu bili Dolomiti, ali kak se približavao vikend, šanse za donekle
penjivo vrijeme su bile sve manje. Neki sitni glasić razuma je predlagao da
ostanemo doma, ali Klacko je imao slobodan vikend. Treba iskoristiti. On je
detaljno proučavao sve prognoze i zaključio da postoji nekakva barem
teoretska šansa da bi subota prijepodne u Alpama mogla proći bez kiše. Nije
nas trebalo previše nagovarati, pa je ispao brzinski dogovor za Kratku
nemšku. Petak navečer smo došli u Aljaž. Dva i pol auta na parkingu i
temperatura 10*. Ok, petak je, nije gužva, bar ima mjesta u domu. Teta u
Aljažu nas je prilično blijedo pogledala kad smo joj rekli da bi ujutro
išli plezat, jer - še tre dne deževuje. Pa dobro, bude malo mokro, ali
nećemo biti pičkice (cenzura ?).
Dobili smo mjesto na skupnom ležišču da ih ne budimo ujutro, jer je ideja
da se dignemo u pola 4. Ali...u pola 3 me je probudilo nekakvo hrskanje.
Puhovi valjda, znam da ih tu ima. Ali, ovo je bilo nekakvo krdo miševa koji
su nam odlučili prekinuti spavanje i bili su prilično uspješni u tome. Kaj
je najgore - ne boje se ničega i zavlače se od ruksaka do vreća za
spavanje. . Uz to se ponovo spustila kiša. Hm,zanimljiva noć.
Oko 4 je djelovalo malo bolje, kiša je prestala, a mrak je još bio takav da
nismo imali blage veze kaj nas čeka. Plan je bio da odemo do ulaza u smjer,
pa ak se ne bu moglo penjati, vraćamo se. Aha,...
Ušli u smjer, Klacko nas vodi za prvi put, jer nisu baš neki uvjeti za
gubiti se po smjeru. On ga je na zadnje penjao prije 9 godina, ali čovjek
je hodajuća enciklopedija. Do Nemškog turnca odlično penjanje. Povremeno se
ukazao pogled prema dolini, jer smo bili iznad magle. Kasnije smo saznali
da smo bili u sendviču iznad magle i ispod oblaka. Iznad turnca, vidljivost
nikakva. Jedva da se naziralo snežišče, a od stijene ni s. Pretpostavljam
da ni kad je suho, stijene sa strane nisu baš nešto čvrste. Nakon 3 dana
kiše, sve skupa je više ličilo na nekakvu blatnu šoder grabu, koju na hrpi
drži jedino dobra volja. Pokušali smo se držati više desne gornje strane,
jer je tu izgledalo malo čvršće.
Ali...uvijek postoji neki ali. Otišli smo malo previsoko i skužili da to
baš i nije mjesto gdje bi trebali biti. Bili smi in the middle of ništa,
zatvoreni u oblak koji nije dozvoljavao vidljivost više od metar - dva.
Počeli smo potragu za bilo kakvim tragovima ljudskog postojanja. Naišli
smo na par čovuljaka ( za koje smo se kasnije pitali da možda nisu bile
samo vršne piramide nekih ranije izgubljenih), jer su nas odveli još malo
dalje od tam kam smo trebali ići. Jedina pametna odluka bila je vratiti se
natrag na zadnje poznato mjesto. U tom trenutku smo naišli na absajl klin
još nekih zabludjelih duša, koje su se očito odlučile za isto rješenje. Sve
skupa, tu smo izgubili skoro sat i pol. Da sam optimist, rekla bi da je
stjena postala malo vlažna. Ali kak sam ja po prirodi definirana kao
pesimist (optimist s iskustvom), velim da je stjena postala zabrinjavajuće
mokra. Do sad nisam imala priliku ni potrebu penjati po mokrom, pa mi je to
bilo prillično neobično iskustvo. Ali je nevjerojatno koliko penjačice
drže i u takvim uvjetima.
Nakon lutanja maglovitim bespućima bez ikoga u krugu nekoliko kilometara,
pronašli smo nastavak smjera. Počelo je puhati, što je davalo novu
dimenziju uživanciji. Vidljivost je i dalje bila nikakva, ali sam si
mislila - srećom pa su na prognozi ipak malo fulali s mogućim vremenom
pljuskova. Klacko je herojski popeo smjer do kraja, Tomi mu se uskoro
pridružio, a ja sam ipak imala neopisivu sreću penjanja izlaznog cuga po
pljusku (meteorolozi nisu baš previše fulali).
Brzinsko presvlačenje i pakiranje u nadi da je ovo samo mali pljusak i onda
još jedno razočaranje. Radler koji sam nam nosila za na vrh je propišao po
mom ruksaku. Ko da nije bilo dosta kiše, nego još i zalijevanje s Radlerom
za kraj : ) Možda da drugi put uzmem šampanjac, za njega se očekuje da se
na grand prixu zalijevaju.
Tabananje čez Prag uz naizmjeničnu kišicu/vjetar/grmljavinu i završni
pljusak kad smo se spustili do potoka. Ak smo do onda bili donekle suhi,
iza toga više nismo imali šanse. Popravni Radler u Aljažu i doma.
Moj ukupni dojam: neprocjenjivo. Komentari ostalih - nema joj pomoći....
pukla ko kokica...
Ivy
created by: zeljeznicar @ 2012-07-23 11:11:01
|
|
|
|
|
