Fotografski kutak: slike s penjanja.

Tko: Rene Lisac i Krešimir Milas, 2.bušenje u stijeni
Gdje: Aguille Noire south ridge (1200m, TD/VI)
Foto: Fujifilm 550exr-ST, 08/2012

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Splošne nevihte

From: ivanka jakopec - [email protected]
Date: Mon, 23 Jul 2012 11:08:51 +0200

Pretprošli vikend (nije da sam baš nešto brza sa pisanjem izvještaja) su u planu bili Dolomiti, ali kak se približavao vikend, šanse za donekle penjivo vrijeme su bile sve manje. Neki sitni glasić razuma je predlagao da ostanemo doma, ali Klacko je imao slobodan vikend. Treba iskoristiti. On je detaljno proučavao sve prognoze i zaključio da postoji nekakva barem teoretska šansa da bi subota prijepodne u Alpama mogla proći bez kiše. Nije nas trebalo previše nagovarati, pa je ispao brzinski dogovor za Kratku nemšku. Petak navečer smo došli u Aljaž. Dva i pol auta na parkingu i temperatura 10*. Ok, petak je, nije gužva, bar ima mjesta u domu. Teta u Aljažu nas je prilično blijedo pogledala kad smo joj rekli da bi ujutro išli plezat, jer - še tre dne deževuje. Pa dobro, bude malo mokro, ali nećemo biti pičkice (cenzura ?).

Dobili smo mjesto na skupnom ležišču da ih ne budimo ujutro, jer je ideja da se dignemo u pola 4. Ali...u pola 3 me je probudilo nekakvo hrskanje. Puhovi valjda, znam da ih tu ima. Ali, ovo je bilo nekakvo krdo miševa koji su nam odlučili prekinuti spavanje i bili su prilično uspješni u tome. Kaj je najgore - ne boje se ničega i zavlače se od ruksaka do vreća za spavanje. . Uz to se ponovo spustila kiša. Hm,zanimljiva noć.

Oko 4 je djelovalo malo bolje, kiša je prestala, a mrak je još bio takav da nismo imali blage veze kaj nas čeka. Plan je bio da odemo do ulaza u smjer, pa ak se ne bu moglo penjati, vraćamo se. Aha,... Ušli u smjer, Klacko nas vodi za prvi put, jer nisu baš neki uvjeti za gubiti se po smjeru. On ga je na zadnje penjao prije 9 godina, ali čovjek je hodajuća enciklopedija. Do Nemškog turnca odlično penjanje. Povremeno se ukazao pogled prema dolini, jer smo bili iznad magle. Kasnije smo saznali da smo bili u sendviču iznad magle i ispod oblaka. Iznad turnca, vidljivost nikakva. Jedva da se naziralo snežišče, a od stijene ni s. Pretpostavljam da ni kad je suho, stijene sa strane nisu baš nešto čvrste. Nakon 3 dana kiše, sve skupa je više ličilo na nekakvu blatnu šoder grabu, koju na hrpi drži jedino dobra volja. Pokušali smo se držati više desne gornje strane, jer je tu izgledalo malo čvršće.

Ali...uvijek postoji neki ali. Otišli smo malo previsoko i skužili da to baš i nije mjesto gdje bi trebali biti. Bili smi in the middle of ništa, zatvoreni u oblak koji nije dozvoljavao vidljivost više od metar - dva. Počeli smo potragu za bilo kakvim tragovima ljudskog postojanja. Naišli smo na par čovuljaka ( za koje smo se kasnije pitali da možda nisu bile samo vršne piramide nekih ranije izgubljenih), jer su nas odveli još malo dalje od tam kam smo trebali ići. Jedina pametna odluka bila je vratiti se natrag na zadnje poznato mjesto. U tom trenutku smo naišli na absajl klin još nekih zabludjelih duša, koje su se očito odlučile za isto rješenje. Sve skupa, tu smo izgubili skoro sat i pol. Da sam optimist, rekla bi da je stjena postala malo vlažna. Ali kak sam ja po prirodi definirana kao pesimist (optimist s iskustvom), velim da je stjena postala zabrinjavajuće mokra. Do sad nisam imala priliku ni potrebu penjati po mokrom, pa mi je to bilo prillično neobično iskustvo. Ali je nevjerojatno koliko penjačice drže i u takvim uvjetima.

Nakon lutanja maglovitim bespućima bez ikoga u krugu nekoliko kilometara, pronašli smo nastavak smjera. Počelo je puhati, što je davalo novu dimenziju uživanciji. Vidljivost je i dalje bila nikakva, ali sam si mislila - srećom pa su na prognozi ipak malo fulali s mogućim vremenom pljuskova. Klacko je herojski popeo smjer do kraja, Tomi mu se uskoro pridružio, a ja sam ipak imala neopisivu sreću penjanja izlaznog cuga po pljusku (meteorolozi nisu baš previše fulali). Brzinsko presvlačenje i pakiranje u nadi da je ovo samo mali pljusak i onda još jedno razočaranje. Radler koji sam nam nosila za na vrh je propišao po mom ruksaku. Ko da nije bilo dosta kiše, nego još i zalijevanje s Radlerom za kraj : ) Možda da drugi put uzmem šampanjac, za njega se očekuje da se na grand prixu zalijevaju.

Tabananje čez Prag uz naizmjeničnu kišicu/vjetar/grmljavinu i završni pljusak kad smo se spustili do potoka. Ak smo do onda bili donekle suhi, iza toga više nismo imali šanse. Popravni Radler u Aljažu i doma.

Moj ukupni dojam: neprocjenjivo. Komentari ostalih - nema joj pomoći.... pukla ko kokica...

Ivy




created by: zeljeznicar @ 2012-07-23 11:11:01