AO HPD ŽELJEZNIČAR - Miriše na alpinizam... smjerovi u Kogelu i Štruci

na slici: Svizci čekaju čokoladu, područje Glocknera
foto: Iva Kaštela, 06/2007

Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj

	Arhiva novosti
	Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

	Paklenica - Klin free

	Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek

	Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede

	Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi

	Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

vi ste ovdje: home > novosti > miriše na alpinizam... smjerovi u kogelu i Štruci

Miriše na alpinizam... smjerovi u Kogelu i Štruci

From: Rene Lisac - [email protected]
Date: Mon, 30 Apr 2012 22:12:57 +0200

Osim što smo Stipe i ja, vozeći se po deželi, dobro trenirali nos da razlučimo tko čime od naših prvih susjeda gnjoji svoja polja, kokošjim svinjskim ili kravljim, zadnji vikend aprila opasno je vonjao i na alpinizam. Moj prvi povratak u alpe nakon Markove nesreće u Vikiju obilježili smo u petak navečer posjetom D. Karničaru u GRS Jezersko i skupljanjem opreme koja je tamo ostala kao posljedica spašavanja, dok iz Jezerskog pokušavamo provući prvenstvenu prečnicu (gubimo se) do Kamniške Bistrice preko lokalnih zaselaka i birtija. Na kraju šume, iza tovarne žičnice i odvojka prema Kokrškom sedlu dižemo šator kako bi se u rano subotnje jutro uputili prema Koglu i dalje prema bivku pod Grintavcem.

Alpinizam je bio u zraku i nismo se baš naspavali, ipak već u 6h krećemo i nakon 2h30 savladavamo pristup pod stijenu pod kojom se već opasno propadalo u omekšani snijeg. 12kg ljetne i zimske opreme na leđima, gojze na nogama, klinovi i frendovi na pojasu dovoljno je bilo da ozbiljno uđemo u laganu klasiku Virensove smeri (IV/III, 160m); za Stipicu, a i mene, prvi klasični alpski uspon. Malo penjemo po svom, malo se gubimo, lete komadi opreme s ruksaka, neki čak i povraćaju na štandu... mirisalo je na loš spoj banana i alpinizma, no ništa nas nije spriječilo da nakon više od 4h izađemo iz smjera. Koji se inače penje 2.

Nakon početnog krštenja jasno nam je da nam nije dosta, obzirom da po iglič-verbicu opako curi topljeni snijeg, krećemo prema smeri Črnivec-Pibernik (IV/III, 150m) u Štruci. Sada smo već ozbiljno zimskom ambijentu i hvata nas neki neodoljivi patagonijski osjećaj penjanja suhe stijene ali iz zimskih uvjeta, kad istovremeno s pojasa visi cepin, penjačice, gojze, dereze, pa nekima čak i magnezij! Nakon probijanja kroz mekani snijeg, izbjegavanja lavinoznih flanjki u smjer ulazimo tek u 16h te unatoč mojoj blagoj nervozi uredno izlazimo za 2h i pod zadnjim zrakama sunca silazimo po strmom grebenu Štruce do stvari koje smo ostavili u dnu kotla između Štruce i Skute.

45 min je trebalo prtiti do bivka pod Grintavcem, iako sam znao svaki njegov detalj od ranije, oduševljenje nije izostalo: izoliran i ugodno zagrijan na 15st dok je vani bilo već oko nule, čist, prostran, udoban... i prazan. Rezidencija s pogledima predviđena samo za nas, da ne kažem da mjesec dana niko nije ni dolazio, a zadnji koji su bili u njemu su Danko i Kaštela koji su pali s marsa tamo nakon penjanja Helbe i Čopa. Preko 15h hodanja i penjanja s minimalnim pauzama u subotu u kombinaciji s udobnošću bivka i jutarnjom idilom u nedjelju rezultiralo je zen izležavanjem, čavrljanjem i doručkom u krevetu. Umjesto planiranog južnog raza u Skuti za kojeg nam je sad nedostajalo vremena, vračamo se istim putem nazad i apsajlamo kroz Virensa kako bi popeli Rumenu zajedu (V+/A1, 100m), impresivnu mjestimično previsnu vertikalu koja se s Virensom spaja na pola stijene.

Možda je do tada stalno vonjalo na alpinizam, ali sad od drugih mirisa nije ostalo više ništa. Vertikalna zajeda s ostacima drvenih kajli prvih penjača, stropić i previs na klinove pomoću ljestvica od zamki na A1, eksponirani kamin naziva "propeler", prolazak kroz okno... smjer u koju znaš da ćeš se kad-tad vratiti. Uspio ga popet VI+,A1; apsajlali ponovo kroz Virensa, pokupili sa snijega penjačicu koja mi je sletila s vrha smjera i uputili se polako prema tuširanju u potoku Kamniške Bistrice... Izlet za pamćenje, od ambijenta, penjače, zezancija do osjećaja kao da smo bili sami samcati u cijelim Kamniškim alpama (dva planinara tek sreli na povratku u nedjelju). Stipe je izvrsno odradio svoje prve alpske smjerove (čestitam!), a i bio super društvo u cijeloj epopeji. Vraćamo se na reprizu prvom prilikom!