na slici: Željezničarci, silazak sa Begunjščice
foto: Iva Kaštela, 02/2007

From: marko vukovic - [email protected]
Date: Tue, 17 Jan 2012 12:45:48 +0100

Brzina je vrlina ali mi jučer nismo brzi pa je trebalo potražiti neku drugu osobinu kojom bi se isplatilo hvalisati. Dobro planiranje? Da, to je ok vrlina ali na žalost ni planiranje nam nije pošlo za rukom. Naime, računali smo kad bi trebali startati da se vratimo na vrijeme u Zagreb i tek u povratku (dok smo se čudili kako to da je toliko kasno) shvatili da smo krivo zbrojili sate. Planirali smo 8h za turu ali 1h za pristup, 2h za Sinji slap, 1h za pristup, 3h za Nemšku i 2h za silaz zbrojeno ne daje broj 8. Na kraju nam je trebalo 10h od auta do auta. Iako je teško naći razlog za samohvalu ipak sam odlučio pokušati sažeti kako nam je bilo :-)

Led na cesti u Ravenskoj kočni nam je produžio pristup. Bez lanaca nije išlo dalje od prve ozbiljne uzbrdice. Termometar upozorava da je vani -14C a vlaga u nosnicama se smrzava i otežava disanje. U glavi je ona standardna misao, ako je tu ovako hladno kako je tek gore. Brzinsko oblačenje i put pod noge. Ponedjeljak je pa nema žive duše, tek jedan auto koji se probio do donje stanice žičare.

Sinji slap je dosta jadno napravljen. Grebanje kroz ulazne skokove, onda malo snijega i prvi pravi led tek na detalju. Tu smo izvadili 9tku iz ruksaka i navezali se. Skok je u solidnom stanju iako mi se učinio duži i strmiji nego ikad. Bit će da sam zahrđao, pogotovo organ za razmišljanje. Pičimo dalje. Izlazni dio po kojem je Sinji dobio ime je sve samo ne to. Laminat sastavljen od nekoliko slojeva leda svih boja i vrsta a više gore ni to. Idealno za pipkavo penjanje na dvojmljive šraube. Srećom pa je sve skupa kratko i relativno lagano. S obzirom na temepraturu pretpostavljam da će već za par dana biti sasvim drugačija situacija.

Na Češkoj koči se odmaramo i u nevjerici gledamo na sat. Pristup pod Nemšku je utaban tako da nema prevelike frke od lavina što nam je bila najveća briga. Isplatilo se pustiti predvozače da testiraju stazu.

Ulaz u Nemšku je izvrsno napravljen. Snijeg se kvalitetno zalijepio na stijenu i tek pred kraj dužine, doduše u strmom dijelu, se malo pokvare uvjeti. Penjanje je psihotično jer je nemoguće postaviti međuosiguranje. Još par metara strmine i onda je lagano do prirodnog okna u stijeni. Najveći pješćani sat koji sam propustio ukopčati, kaže Dukši. Zatim slijedi detalj smjera, mixani skok u kojem ove godine treba napraviti par nesigurnijih gibova. Bio sam zadovoljan što nije moj red da vodim dužinu- Dalje je opet lakši teren i dugačka prečka u kojoj se najbolje razvezati. Ukupni dojam je da se radi o jako lijepom smjeru ali očekivao sam da je lakši.

Kod auta gledam termometar, kaže -13C. Nije se baš zagrijalo kroz dan. Nemam pojma kako je hladno bilo tamo gore. Svinjski. Dovoljno da ti uspori kretanje i poždere sve kalorije koje si predvidio za taj dan. Eto! Znao sam da ću na kraju naći načina da nas pohvalim. Zadovoljni smo se odvezli put Zagreba, Dukši na sastanak Komisije za alpinizam a ja na igranje s Ninom.

p.s. evo još neke fotke, doduše na facebooku