penje: Danko Ferber
smjer: Prvi slap, Prisojnik, WI 3+, 120m
foto: Marko Dukši, 02/2005

From: Gordan Budic - [email protected]
Date: Mon, 16 Jan 2012 23:31:59 +0100

Bila je to ljubav na prvi okus. Laphroaig (čitaj: La:fr*oi*g) Quarter Cask, single malt viski, s otoka Islay u Škotskoj, čuvan u malim drvenim bačvama od kojih je preuzeo oštar okus drva, napravljen je po recepturi od prije 200 godina, kad su ga prenosili marvom, pa su bačve morale biti male, četvrtinu uobičajene veličine, odatle "quarter cask". U tako maloj bačvi viski je puno više u dodiru s drvom što mu daje poseban snažan okus i uljastu teksturu. Dino ga je otvorio jedne večeri u "Prascu" i bio je to daleko najbolji viski koji sam do tada probao. Sad smo sjedili u štali u Riedingtalu u Visokim Turama, vani je padao snijeg, noć je bila vrlo tamna i vjetar je divljao. Pili smo Laphroaig star 10 godina, prirodno ohlađen na sobnu temperaturu od -6, iz plastične bočice za vodu i limene šalice, kao kauboji u vesternima. Ranije tog dana, dok smo kretali iz Zagreba, Dino je rekao da je negdje otraga jedna staklena boca, ja sam odmah znao na što misli i gotovo uzviknuo, "Ma nisi valjda!", Dado me gledao u čudu, a Ana se samo smijala sluteći. No nakon ledenih sendviča, hladne mortadele s četiri vrste sira i konačno krem i bistre juhe, svi smo grijali grla i osjećali finu aromu s unutarnje strane usana još dugo u noć Ovaj desetgodišnji nešto je mekši, nije uljast kao "quarter cask", ali ga ima i osjeća se dugo. Bio bi još bolji da je bio 10 stupnjeva topliji, ali bili smo sretni da smo uopće bili pod krovom. Šetali smo po štalici i pričali lovačke priče, tipa šatro imaš para a nemaš ni siće, slagali krevete od slame i sijena i žalili što nismo uzeli svijeće. Ne previše, doduše. Krenuli smo od ulaza u Tauerntunnel kasno popodne s namjerom da dođemo do zimske sobe jedne Huette na oko 2000m, pa sutradan na neke do vrhova u blizini. Ipak, Nordstau, pojava koju opisuje sjeverac koji s Atlantika donosi vlažan zrak i isresa ga po brdima koja ga ga zaustavljaju i koja su se dizala iznad nas, učinio je da smo na skijama prtili snijeg do koljena, naravno, bili smo sami u brdu, a lavine su prijetile s padina oko nas. Do kuće se nismo mogli probiti ugodno i sigurno pa smo odlučili potražiti zaklon u dolini. I našli smo ga u štalici na slamici. Kad su se iduće jutro oblaci razišli i pokazali nam svu raskoš brda oko nas, uputili smo se prema jedinom koje je izgledalo dovoljno sigurno za pristup i skijanje. Na karti je pisalo Aignerhoehe, lokalni hranitelj životinja na motornim sanjkama koji nas je samilosno gledao potvrdio je naše pretpostavke, a i par grupa austrijskih *bergniggera* koji su se uputili u istom smjeru. Bilo je hladno i sjeverac je i dalje šibao. Vrh je bio lagan i ugodan, pogled takav da je mamio na ostanak. Dino je imao problema sa psima, ja sam ga jako dobro razumio jer sam, kao nesretni nekadašnji vlasnik prokletog smeća koje su mi uvalili u Igluu - Contoura, bio i sam nekoliko godina u istim raspoloženjima, dok ih nisam bijesan razderao na isuću komadića i bacio ih štakorima. Sad su mi usponi skroz bez veze, na crnim dijamantima koji ne klize unatrag... Zato je spust bio ludo dobar. Snijeg se još borio s vjetrom i nije bio nabijen, osobito niže dolje gdje je bio dubok i lagan, a padina dovoljno sigurna za opuštenu jurnjavu. Pri dnu sam nagovarao da za kraj odemo još par minuta dalje gore i uhvatimo jednu flanjku koju sam vido dan ranije, no kad je koju minutu kasnije tom flanjkom proletila lavina, lako sam se nagovorio da pokupimo opremu koju smo ostavili iza prazne naplatne kućice na ulazu u park prirode i via normale se otskijamo do auta. *Murauer bier* bila je ledeno hladna svo vrijeme ispijanja u lokalnoj birtiji gjde je vrijeme stalo 1978., samo je gostioničar stario i trbuh mu rastao otada bez zastoja. Pogledom smo tražili "Stammtisch", stol za lokalnu bagru, stalne goste, ali nije ga bilo. Kad na odlasku, Dino primi nekakvu metalnu pločicu na drvenom stalku, koja je svo vrijeme bila nasred našeg stola. "Stammtisch" pisalo je na njoj.