Na slici: Krešimir Milas
Bijele Stijene
Foto: Jelena Gačeša, 04/2008

From: Rene Lisac - [email protected]
Date: Tue, 18 Oct 2011 03:53:50 +0200

Htjeli smo nazvati smjer "tri kanadera i dvije mačke" obzirom da je u trenutku penjanja još bio bezimen (14h nakon bušenja zadnjeg spita), ali autor je htio drukčije. Jbg, no navodno su i neki piloti u WW2 nazivali svoje letjelice Dolly Bell pa je i tu neka satisfakcija. Uglavnom Ivanin novi frend Goran je upravo zaspitao neki hrbat Drašnice južno iznad Podgore pa ja ulijećem sa interdisciplinarne radionice u Splitu, Ivana Podnar s Hladnog Piva, pa da ga kao prvi ponovimo. Na prvu nisam znao zašto bi to uopće bilo fora obzirom da si zapravo onaj koji će smjer doživiti najkrušljivije, no proces dobivanja uputstava od autora, pronalaženje njegovih svježih otisaka u stijeni (od prašine do komada opreme), pa i na kraju čiščenje krušljivih komada makar i padanjem se pokazao kao iznimno autentično iskustvo.

Iako pješački pristup smjeru kreće skokom preko ograde sa ceste i kroz par metara kroz ovčarski tor, pokazao se kao naj uzbudljiviji dio uspona. Ne, nije nas napala neka pohotna ovca nego je skoro doslovce pod smjerom buktio požar. Zatvorena cesta kroz Podgoru nas tjera da se probijamo preko gornje Podgore i Tučepa: ravno u požarnu zonu. 3 Kanadera, crvene cisterne, čađavi vatrogasci, dim i spaljene suhozidne terase...

Smjer: ulaz je sa makadama koji se spušta lagano iz Gornje Podgore prema jugu na magistralu, hrbat je karakterističan kao dvije grbe s terasom između i spušta se gotovo do ceste. U prvom dijelu do terase dominira 3. i najteži cug 6a+, detalj je s 2.5 giba na gotovo okomitoj ploči s dva crimpa i jednom pukotinom. Iznad terase slijedi niz od 3 krasna cuga, 5a, 6a (blago previsni i zapravo dosta nezgodni detalj ukoliko ne znaš da te čeka tramvajac za desnu ruku) i atraktivni polukamin 5c. Uz par kapi znoja prošao slobodno, Ivana si je tu i tamo pomogla s A0 ali brzo i tečno sve odradila. Kanaderi su nas pratili i vrtili se sve do izlaska iz smjera.

Smjer završava 100tinjak metara pod cestom Makarska - Vrgorac, malo iznad mjesta gdje je odvalilo onu stijenu na cestu pa je trebalo kopat tunel. Na sreću smjer nije baš toliko krušljiva iako smo i mi dosta tog počistili, a ima još tu i tamo klimavih tako da još uvijek oprez pri hvatanju. Stopiranje ekspresno u dva cuga - za 25 min smo bili pod autom. Još i danas se smijem vozaču koji je skroz do makarske galamio na nas na što god da smo mu rekli. Npr. da šta imamo tu penjat, šta nam to treba, da je to sranje opasno, jer su žrtve česte, tu sa stijena pada stoka... misleći pritom na ofce a ne penjače. Ali unatoč tome dobrodušan da nas skupi na stopu i prebaci dio puta:)

Ostatak fotki i mali požarni filmić