 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Paklenica part III iliti međunarodna utrka naveza
From: Tatjana Šavorić - [email protected]
Date: Tue, 27 Sep 2011 18:02:54 +0200
Pozdrav svima,
iako su dvoje mojih dragih klasića već objavili svoje izvještaje,odlučila
sam i ja objaviti svoj,jer bio je to ipak moj prvi susret sa Paklenicom i
njenim ljepotama,pa shodno tome,zaslužuje da ga se i opiše.
Izlet je,već tradicionalno,trajao dva dana,uz izuzetak onih koji su u
Paklenicu stigli još u petak poslijepodne kako bi se dobro odmorili i
naspavali za penjačke izazove vikenda pred njima.
Mi nepromišljeniji na put smo krenuli u subotu u 06 ujutro.Dragi Srđan je sa
najmanjim autom na svijetu,strpljivo i brižno po gradu skupljao nas
preostalih troje putnika,Dalibora,Stipu i mene.Upakirani (čitaj ugurani) u
auto,krenulo se na put,koji će,prema točnim Srđanovim procjenama,trajati 2h
i 37 min.Put je protekao u mirisu orehnjača i sendviča,umotan u gustu ličku
maglu,te uz neizostavnu kavu i pozdrav moru.Na odredište smo stigli točno
prema procjenama.
Stigavši na zborno mjesto,raspleli smo svoje stvari po karimatima i zbunjeno
se ogledavali za našim dragim vođom škole,koji je,kako je u šaputanjima
stiglo do nas,kasnio.Moje osobno mišljenje je bilo da ga je stigla zaslužena
kazna jer je prošli vikend ostavio na cjedilu jednu pripadnicu mog ženskog
bratstva,ali možda i griješim..
Kako bilo,vrijeme do njegovog pojavljivanja,skratio nam je Dukši koji je
održao preciznu demonstraciju prevezivanja na kratkim sportskim smjerovima.
Konačno,Nikola je zadihan stigao na zborno mjesto,odmah preuzeo voditeljsku
palicu,podijelio parove i opremu i konačno,igre su počele.
Moj subotnji partner bio je Zoki,koji me poveo u osvajanje Sjevernog rebra
na stijeni Veliki ćuk,ocijenjenog sa 4b+.S nama kao prvi navez išli su i
Roman i Marina.
Nakon što smo prošli kratko,ali iscrpno visokogorsko penjanje po
siparu,došli smo pod smjer,ponovili komunikaciju i izradu štandova,te je naš
prvi navez odlučno zagrizao u smjer.Nekoliko minuta za njima krenuli smo i
mi.
Zoki je vodio sve dužine,uz neizostavne uzvike poput "penji,španaj,vuci
uže..i ostalo" i ja sam polako napredovala za njim.Na prvom štandu dok sam
zihrala Zokija,pridružio mi se prvi penjač njemačkog naveza,koji se bez puno
riječi uštandavao kraj mene.Sjetila sam se priča o utrkama u smjeru,te o
zapetljavanju užeta,te me polako,ali sigurno lovila panika
zbog neizvjesnosti tog mog prvog dugog smjera.Konačno,Zoki je viknuo "penji"
i ja sam polako raspremila svoj štand i brže bolje krenula za
njim,pokušavajući dobiti prednost pred njemačkim parom. Na drugom
štandu,Zoki me umirio i pojurio dalje,a ja sam proučavala detalj ulaska u
novi cug,bio je visoko na ravnoj ploči s tek par ljuskica za koje se čovjek
mogao oprimiti,kad me sustigao njemački penjač.U trku je postavio svoj
komplet na jedan spit mog štanda,nešto presložio i pojurio dalje.Zoki je
stigao na treći štand i ja sam dobila znak da krenem dalje.Taman sam se
uhvatila za oprimke na ploči,tražeći mjesto pogodno za nogu da se odbacim
preko ploče,istovremeno rastavljajući svoj prvi komplet u narednom cugu,kad
shvatim da ne mogu nikamo,jerbo je moje uže ostalo uz stijenu,a preko njega
se sjaji komplet njemačkog naveza i njihovo uže.Nalet panike,knedla u
grlu,pokušaj otpenjavanja,rezultirali su nekim čudnim rastavljanjem našeg
kompleta i padom jednom njegovog dijela u gustiš provalije (ne,Pado,to nije
tvoj leteći matičar).Naposljetku,našla sam se u nekoj čudnoj
pozi,iščekivajući drugog njemačkog partnera.Dotična je ubrzo došla do mene i
nakon jednog mog ubojitog pogleda shvatila što su učinili,raskopčala je svoj
komplet i pojurila ispred mene,te sam tako i ja konačno,s trncima u
rukama,mogla nastaviti dalje.
Nakon tog incidenta,Nijemci su velikodušno odlučili pričekati na četvrtom
štandu,da mi završimo naš uspon.A to smo u konačnici i uspjeli,nakon kratke
borbe sa dva tricki detalja u petoj dužini.Slijedi vršna fotka i vršni
paketić,te se upućujemo po siparu dolje na zborno mjesto.
Nabrijani uspješnim usponom,Zoki i ja odlučujemo popeti smjer Bijela
rampa,također na Velikom ćuku,ocjene 3,ali potpuno neopremljenog.Bio je to
moj prvi alpinistički uspon u suhoj stijeni.S nama kao drugi navez išle su
Sandra i Vedrana.Oboružani zaglavcima i friendovima,uputili smo se prema
smjeru.Samo penjanje proteklo je ugodno i nadasve poučno,sve tri
dužine.Silazak je bio nešto teži jer nas je hvatao mrak,ali bilo je neke
avanture u spuštanju po sajli u mraku.
Razduživanje opreme,dolazak u kamp.
Inicijacija,kao i zbivanja poslije nje obavijeni su omertom.
Drugi dan sam dodijeljena Domagoju kojeg sam se iskreno bojala.Ne mogu si
pomoći,strah me je šutljivih ljudi..Međutim,on se pokazao kao nadasve smiren
i strpljiv partner koji mi je velikodušno udijelio pregršt informacija koje
su me zanimale,i koji je svu svoju sigurnost i smirenost prenio i na
mene.Ponovo sam imala okršaj sa Sjevernim rebrom,ovaj put kao vođa naveza.S
nama,kao prvi navez išli su Neven i Srđan.Uz početnu tremu i nelagodu zbog
orijentacije u smjeru,te grubu borbu sa trenjem,uspješno smo popeli svih 5
cugova te sretno stigli na vrh.Vršni paketić i silazak.
Umorna,ali ponosna na svoje prve smjerove,pokupila sam svoje dečke iz
auta,te smo se nakon kupanja u moru,klopice i pivice u Dinka,otputili prema
Zagrebu,u kojeg smo stigli nakon točno 2h i 37 min vožnje.
Bio je to divan vikend.Veliko,veliko hvala Zokiju,Sandri i Domagoju na svim
korisnim savjetima,strpljivosti i riječima ohrabrenja.
Velika pusa cijeloj ekipi na nezaboravnim trenucima.
CU
Tko traži cilj,ostat će prazan kad ga dosegne,tko pak nađe put,cilj će
uvijek nositi u sebi.
created by: zeljeznicar @ 2011-09-27 18:06:01
|
|
|
|
|
