na slici: Trpimir Jakovina
gdje: Paklenica, na izlazu iz Juhe VI+ 250m
foto: Miroslav Ristovski, 05/2008

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Mon, 29 Aug 2011 22:16:19 +0200

Durmitor zapravo i zavrjeđuje takvo preimenovanje jer već neko vrijeme drma, tj. privlači brojnu ekipu iz naših krajeva. Mislim da ga je ovo ljeto posjetilo bar 6-7 većih planinarskih družina iz Hrvatske, a po njemu su se relativno nedavno motali i neki naš članovi (npr. Dado, Vanja, veliki Tom) samo jedva da o tome išta zucnu a kamoli da nešto napišu. Zato bar ja nastavljam s pripovješću. Na žalost, o dalekoj prošlosti više nemam što dodati pa nastavljam s zbivanjima od prije dva tjedna.

Treći sam dan otišao na rafting na Taru. Naime, dva pješačenja zaredom od 6-7 sati tražila su mali odmor a tamo je takvo što najbolje izvesti posjetom toj razvikanoj rijeci. Odabrao sam njenih posljednjih 15km, u kojima ima najviše bukova. Osim toga, ta je opcija bila povezana s razgledavanjem krajnjeg sjeverozapadnog kutka Crne gore. I to je, barem za mene, bio glavni zgoditak tog izleta. Kanjon Pive, u koji se cesta uistinu vrtoglavo spušta, ostavio me istinski zadivljenim. Na dnu je tirkizno Pivsko jezero u koje se veoma strmo ruše stjenovite padine, koje s bosanske strane dosežu visinu od preko 2000m - u skupini Maglića, Bioča i Volujka. A cesta je prepuna tunela, često samo grubo urezanih u stijene - slično onim u Dabrima. Teško je bilo ne pomisliti na to koliki je posao morala biti njena izgradnja, a završena je tek negdje 1976. Hm, gledajući te guduretine čovjek odmah postane popustljiviji prema poslovičnoj zatucanosti tamošnjeg življa: kako su, do vraga, mogli i doći u dodir s velikim svijetom iz takve zabiti? Čak i uz tu, relativno pristojnu prometnicu, to nije lako jer je zbog lošeg vremena uvijek na granici zatvaranja od listopada pa skoro do svibnja. Eto, ti su ljudi stoljećima morali živjeti u priličnoj izolaciji i teško je očekivati da u zadnjih 35 godina dođe do nekih velikih promjena. Znam, možete reći da i u Sloveniji ima velikih brda i duboko usječenih kanjona a da oni drže dobar korak s civilizacijom. Na to zasad nemam bolji odgovor doli da kažem da čak ni Soča nije urezala takvu grabu kao Piva, te da se s crnogorskim terenom svakako bilo teže izboriti negoli s bilo kojim alpskim. A rafting? Bio mi je to prvi u životu ali me nije nešto zadivio, mada je bio OK čisto kao novo iskustvo.

Četvrti je dan bio povratak Durmitoru, povratak njegovom središnjem dijelu i uspomenama od prije 30 godina jer smo Dražen i ja točno onuda prošli. Bio je to i jedini dan kad smo imali slabije vrijeme. A bilo je tu i problema s markacijama. Naime, iako Đetići svakodnevno uredno naplaćuju 2 eura za ulaz u NP, slabo održavaju markacije i putokaze. Zbog toga smo napravili neplanirani krug oko Crnog jezera jer je postojao samo jedan odvojak od staze koja ga okružuje, ali tabla kod njega spominjala je samo Zmijine jezero a ne i ostale destinacije koje je njime također trebalo dohvatiti (Bobotov kuk, Lokvice, Ledenu pećinu). Moram priznati da sam im zato skidao sve svece s nebesa. Ipak, pravi je put otkriven s 1h zakašnjenja i ta tura s nejasnim ciljem se nastavila. Naime, htjeli smo doći samo do katuna u Lokvicama jer su svi vrhovi bili u debelim, tmastim oblacima. Ali kad smo stigli onamo, naoblaka se iznenada podigla i otkrila jedan od najljepših kutaka cijelog masiva. Lokvice su ravna, travnata udolina na oko 1700m sa svih strana okružena stjenovitim gromadama od 2100m i višim. Pitomo i divlje u jednom mahu. A može se reći da je taj kutak srce Durmitora, najbolja baza za tumaranje planinom. Ondje postoji i sklonište za 20-tak ljudi, te Pero-hadžija koji tamo čuva ovce, prodaje sir i pivo. Čovjek je pravi, nepatvoreni gorštak: 32 su mu godine, a izgleda kao da mu je 50. Tu veću cifru pridali biste mu i zbog priča koje zna, zbog toga kako dobro poznaje Durmitor i sve što se na njemu događalo: tko je gdje izginuo ili se izgubio, koji su sve znameniti likovi bili u blizini i sl. Sat vremena u razgovoru s njim prošao je ko' ništa i otišli smo samo stoga što bi ionako uskoro kod katuna nastupila gužva jer se oveća grupa Puležana već spuštala s Terzinog bogaza. A Nada i ja, jedini sudionici ove šetnje, nastavili smo do Ledene pećine. Usput smo prošli preko dvije strme, travnate padine na kojima se čovjek ne bi želio okliznuti. I onda opet hladna voda iz pećine, no dojam je kvarila gomila svakojakih stranaca koja se odande nikako nije htjela maknuti. Povratak na drugu stranu i gotovo.

Peti dan ispunio sam želju staru 30 godina, tj. posjetio Škrčka jezera. Naime, možda najupečatljivija slika koju smo 1981. ponijeli s Durmitora bio je pogled na te dvije sjajne vode sa sedla pod Bobotovim kukom. Žeđaš, sunce te prži a dolje dva kristalno bistra jezera u koja bi se rado izvalio. A sve to možeš istodobno promatrajući najveće stjenovite barijere Durmitora, tj. 500m visoki amfiteatar koji tvore Bezimeni vrh, Bobotov kuk i Đevojka (ili Soa nebeska, kako to sve u đuture zovu u vodiču). Ekipa za taj izlet je opet bila mala (uključivala je i jednu znanu estradnjakinju), pa je izlet bio prilično miran i ugodan te po mekom terenu - budući da većinom ide blagim livadama i grubog kamenjara nema previše. Šteta što nismo mogli ostati duže - naime, morali smo žuriti na taksi koji nas je bio čekao na toj udaljenoj, suprotnoj stran masiva. Eh, mislim da su Zagrebaši napravili sjajan posao kad su sredinom 80-tih ondje napravili alpinistički logor! Mislim da je to bio i posljednji posjet hrvatskih penjača kao penjača tim krajevima. Zapravo, alpinisti se na Durmitoru gotovo i ne vide. Na Lokvicama smo sreli dvoje Talijana koji su došli po tom poslu, ali vrag zna što su uspjeli napraviti budući da nisu imali nikakav vodič (nadali su se da će ga naći u Žabljaku). I to je bilo sve što smo primijetili vezano uz alpinizam. Ali jednu liniju sam i ja snimio: najdeblju prugu u zapadnoj stijenu Prutaša na koju me upozorio Milas - stvarno djeluje lijepo i zdravo (za razliku od uobičajenog krša u tamošnjim stijenama).

Zadnji dan na Durmitoru htio sam posjetiti Crvenu gredu, jedini kutak tog područja koji mi je promakao. Međutim, na koncu mi se nije dalo onamo pa sam se priključio masovnom izletu na Ćurovac, vidikovac iznad Tare. Uh, to je bio promašaj! Ne zbog tog mjestašca već zbog bučne gomile ljudi, tabananja po asfaltu i sličnog. Jedinu utjehu pružilo je tamanjenje šumskih jagoda kojih je bilo na pretek. Zatim su uslijedila tumaranja po Žabljaku, kupovine i - naravski - derneci. I tu se dio ekipe svakako iskazao. Moji su cimeri npr. došli tek pred jutro nakon što su cijele noći tukli red bull s votkom, što je rezultiralo time da je muška polovica tima pokušavala iz apartmana izići kroz kuhinjski prozorčić vičući: 'Tu je staza, tu je!' dok ga je ženska vukla za nogu da ne slomi vrat ako tu 'stazu' eventualno dohvati. Jel' majstor još usput vidio bijele medvjede ili koze, nije mi poznato. Povratak je bio naporniji od dolaska: ukrcavanje u 8h u Žabljaku a iskrcavanje u Rijeci u 13h, ali drugog dana. Usput smo vidjeli par lijepih, turističkih lokacija koje svakako preporučujem: Cetinje, Lovćen i Kotor. Ovaj je posljednji ljepši od Dubrovnika, ali je dojam kvarila strahovita vrućina (39C u 22h) te neopisiva gužva i buka. Naime, rekao bih da je taj gradić neka vrsta crnogorskog Zrća. Onuda se mota gomila mlađarije (pogotovo oskudno odjevenih djevojčica) a na svakom je trgu neka pozornica (ili hoćete 'stage'?) s koje trešti tehno ili nekakav drugi glazbeni užas. Zato bi onamo trebalo doći u neka mirnija vremena, te usput obaviti i pješački uspon na Lovćen s kojeg su sjajni vidici, što nam je također promaklo zbog ljetnih sparina. Zaključak: u te krajeve svakako treba ići (ali Čvrsnica je ljepša).

NP