 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Stari jarci opet jašu
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Mon, 8 Aug 2011 21:46:32 +0200
Oni koji su pratili moje priče od prije nekoliko godina i koji dobro pamte, sjetit će se na što se odnosi ovaj naslov: na zgodu u kojoj smo Dado i ja penjali Novu centralnu iza Anite i Bojkice, te dahtali i puhali jer ih nikako nismo uspijevali preteći. E, pa nešto slično ponovilo se i ove subote. Samo su akterice bile druge, baš kao i smjer. Ovaj put lovili smo Mancu i Marinku u Igličevoj, u Maloj rinki. Prestigle nas cure ko' iz šale na pristupu, mada smo mi spavali u domu a one taj dan krenule od svojih kuća (a nisu baš blizu). U smjeru su još malo povećale prednost, mada smo im veći dio vremena bili za petama. Uglavnom je trka bila takva da smo taman stizali na štand kad je prva od njih završila s idućom dužinom, a ona koja je osiguravala kretala dalje. Istina, bilo je tu i nezgodnih poteza s njihove strane kao npr. hrpe kamenja koje su padale na nas. Dvaput je malo falilo da ne dobijem u glavu. Jednom je kamen letio pravo u mene ali je neka tri metra iznad moje glave udario u stijenu i preskočio me. Drugi put je bilo bliže: glondža je doletjela s 50 metara visine i udarila mi u ruksak u kojem mi je ulupila čuturicu (koja je bila ispod odjeće i u futroli; tko ne vjeruje, može pogledati ishod). No, i mi smo se znali odužiti kojim lukavstvom poput biranja bolje opcije. Dvaput su cure krenule težim i opasnijim varijantama, a mi se provukli s druge strane i umanjili njihovu prednost. Da smo tako napravili i treći put, možda bismo i pobijedili u trci (te izbjegli nešto kamenja) ali, vala, nismo. O čemu je riječ: smjer završava grebenom koji se spaja s Vzhodnom. Da smo po njemu išli do kraja, izbjegli bismo otpenjavanje po nemogućem kršu i penjanje po teškoj šoder-grabi, te imali jedan klin više (ostavio sam ga na osiguravalištu koje sam morao napraviti pri tom manevru). Ali nismo, slijedili smo cure i zeznuli se. Eto, valjalo se pouzdati u staračku pamet i tako steći prednost nad mladim, brzim i vještim curama. Ovako ih nismo ulovili, baš kao ni one prije šest godina. Ipak, u domu su nam ponudile utješnu nagradu, tj. častile nas radlerom. Hvala im još jednom!
Nego, kad je o starosti riječ - da ne mislite da pretjerujem - valja reći da je Dado pristao ići u Igličevu iz nostalgičnih razloga. Prvi i zadnji put (prije ovog) penjao ju je 1966. godine. Tko se od onih koji ovo čita rodio prije toga (osim mene, naravno)? Čo (a to vam je jedan još stariji, inače autor Klina u Anića kuku) i Dado tad su u Logarsku došli vespom, odjeveni u vestone. Eto, tako je izgledao (ležerniji) odlazak na izlete u doba kad su (sadašnji) stari jarci bili mladi i lako su stizali i prestizali cure po smjerovima (a i drugdje). Ali ako ih sad već teško love, neka bude. Jer stari su jarci još uvijek u akciji, dašću ali idu, dok cure isčezavaju iz utrka: udembele se, počinju slijediti nekog guru-a i slično, pa se rijetko kad desi da nakon 45 godina opet idu u neki smjer. Tako pravda bude zadovoljena.
A smjer? Nije loš, ali nije ni tako impresivan kako kaže u Slovenskim stenama. Prvih 80 metara je krušljivi užas, a zatim slijedi solidna stijena nalik klečkoj. Štandovi su većinom dobro uređeni, te ima i dosta klinova za međuosiguranja. Tu i tamo bi dobro došao još poneki. Ili je to barem bilo tako u subotu jer je u par navrata pala kišica (počela je oko 10h, mnogo ranije nego je najavljeno) i dovoljno smočila stijenu da dijelovi koji idu na trenje budu neugodni. Čokovi su više-manje beskorisni ali frendovi dobro dođu. Bez klinova ni u ludilu.
Pozdrav!
SJN
created by: zeljeznicar @ 2011-08-08 21:51:01
|
|
|
|
|
