na slici: Iva Kaštela u Paklenici, Anića kuk
foto: Davor Kos, 08/2007

From: Kaštela Iva - [email protected]
Date: Mon, 22 Nov 2010 16:18:32 +0100

Subota, vani još mrak. 2 min nakon Slo granice jedemo vrući burek i pijemo kavu...ne" kofi tu gou", nego pravu sjedeću. Ono, sjediš i piješ! Pitam se da li je možda neki praznik...odakle ovakav hedonistički preokret? Odgovor nalazim u ekipi koja je sa mnom, ROMANI, Domiću i Dinku.Vani se u međuvremenu dani, stižemo do Gozd Martuljka sa bolesno dobrim pogledom na zasnježeni Špik i pijemo i 2. kavu! Tu nešto definitivno nije u redu. Pitam Romanu kolko ima sendviča, jer sam ja svoj, dan prije kupljeni ostavila negdje na putu prema doma, a ona suvereno, ko iz puške, hladnokrvno odgovara: "imam 9 sendviča, 1 l mlijeka, 4 l vode, 1.5 l Isostara, 1 l čaja, čokoladice, voće svakakvo"..., na to doda Domić: "I poluživu zavezanu svinju koja trči za autom". Tišina u autu prestaje: urlanje, smijeh, suze, čuđenje, nevjerica..pa nije s nama u autu Chuck Norris, čak se i Dinko koji je do tada vozio, ne može suzdržat. I dalje mi se čini da je PRAZNIK! Stižemo na Vršič oko 8.30, zima samo takva. Srećemo 2 slovenca koji su se spustili sa M. Mojstrovke i nemaju baš riječi hvale za uvjete. Iz drugog auta izlaze Tea, Lada, Helena-sa najljepšom jaknom i Darko O. iz Velebita, spajamo se u jednu zajedničku ralicu i krećemo u brdo. Lokomotiva se izmjenjuje, ali najduže je predvodi uporni Domić. Nitko ne želi odustat, iako mjestimično ima preko 1 m friškog, neprerađenog snijega. Puf-pant, ali nema nazad! Od silne znatiželje prečkamo prema ulazu u grape. Butinarjeva ćelava, Pripravniška se čini zapunjena, iako vidljivosti nema. Krećemo bez dereza, topimo se i nestajemo u snijegu, iako se uskoro pojavljuje potreba za derezama i cepinima. Darko vadi uže, Domić ga fiksira i pomažemo se s njim proći ćelavih, neugodnih par metara. Na izlazu ista stvar, malo naljepljenog snijega na ničem ispod. Lagano i oprezno se izvlačimo na greben, na kojem vjetar nemilo dere, a vidljivost je sve gora. Ipak i dalje ne odustajemo, nastavljamo put prema vrhu M Mojstovke. Srećemo bordere koji se na vrhu ukopavaju i grade zid kao zaštitu od snijega. Brzinski se okrećemo prema nazad. Silazak neugodan, zaflitane glatke ploče, sve spihano, a teško je kretati se bez dereza. Temp. se naglo mijenja čim dolazimo u zavjetrinu i oko 15.30 smo već na parkiralištu. S obzirom na vrijeme i uvjete izvukli smo max. od dana i nagrađujemo se u Erjavčevoj koči sa raznim delicijama. A gdje su silni sendviči u svemu tome? Nije ih Romana sve pojela, bilo ih je svuda, a bitna činjenica je da nitko nije ostao gladan! Pohvale Domiću-RALICI, čestitke Romani na 1. grapi i hvala Velebitašima (curkama i Darku) na veselom društvu, užetu i svemu ostalom. Silazimo sa Vršiča smrznuti kući, vani opet počinje snijeg, a ja se i dalje pitam koji je danas praznik!? Romanu i Domića treba uvijek imati sa sobom - hedonizam zagarantiran !!!!

Malo slikica, pozz

Iva