Fotografski kutak: slike s penjanja.

Što: High camp za Tocclaraju
Gdje: Ande, Peru
Foto: Iva Kaštela, 2008

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Desant na Klek

From: Dražen Rambrot - [email protected]
Date: Tue, 9 Nov 2010 19:31:01 +0100

Hajde, Nevene, evo ti par riječi o suboti na Kleku, kad si već toliko znatiželjan. Naravno da ja, kao najmlađi, moram podnjeti svoj dio tereta i odgovornosti da nam sajt uvijek bude up to date.

Dakle, prošle subote su sa cijelom ergelom najluksuznijih automobila i nekoliko tona različite opreme Željezničari izvršili desant na stijenu Kleka. Nazočni su bili Dukši, Josipa, Marko V.,Maja, gospon Budić, Ana, Milasvegas, Ognjen, Rene, Karmen, Žauhar, Hren, Nikolica and me. Možda sam nekog i zaboravio, a ako jesam neka mi se javi na mail da mu se ispričam. Ali to nije sve. Bila je tu i hrpa Velebitaša, ali, naravno, njih ne računam. Znam da su Dukši, Josipa, Vuković i Maja otišli u HPD-jku. Što su radili kasnije ne znam jer ih poslije nisam vidio. Gordan je sa Anom do zadnjih zračaka svjetlosti tehnicirao po Žoharovom stupu, a Milas i Ognjen su ispenjali Dragmana i možda još nešto, ali se sad ne mogu sjetiti. U živom mi je sječanju jedino to da smo, nas ostala tri naveza, krenuli u Omladinski smjer. Zanimljivo, na onom zaguljenom i blatnom ulazu svi su pohitali pogurati Karmen za pozadinske djelove i pomoči joj, čak smo i Hrena gladili po riti, a ja sam se kao posljednji morao snači kako sam znao i umio. Uglavnom, smjer je prekrasan, zračan, eksponiran i sa dobrim pogledom. Za čistu peticu. Zanimljivo, tako mu i ocjena govori. Ja sam poveo u dva cuga, a Nikola, naravno, u ona tri teža. U drugom cugu sam se, u očaju, uredno navukao na komplet. Uostalom, gdje piše da je to zabranjeno u svrhu očuvanja tjelesnog i duhovnog integriteta. Da ne zaboravim, u trečem cugu je opasno počeo derati vjetar, tako da nam ta okolnost poslije toga nikako nije išla na ruku. Toliko o Omladinki.

Poslije smo sišli sa brda i ulogorili se pod Listom i Gitarom. Malo smo odahnuli i skupili snage za naredni poduhvat. Rene, Karmen, Žauhar i Hren su krenuli u List, a Nikolu je zaintrigirala Gitara, koje se nije dobro sjećao, pa smo nas dvoje krenuli u taj kaminčić. U prvom cugu smo naišli na dva stara klina, ali više od toga (uz jedan pješčani sat) i nije bilo potrebno. U drugom cugu sam se, u onom nezgodnom detalju, opet neetički navukao na komplet. Vidim da sam krivo krenuo i da, ako tako nastavim, nikad neću postati pravi, moralno neupitni alpinist. Možda mi, s vremenom, ipak proradi savjest. Za sada ništa od toga.

Tako smo Nikolica i ja nekako došli do zadnjeg štanda pod grebenom. Tamo je vjetar već bio pravih orkanskih dimenzija. A još prije je komunikacija u stijeni bila sasvim nemoguća, tako da su radili i mobiteli. Pokupili smo opremu i krenuli po grebenu dolje. Nakon par metara eto ti na štandu Žauhara. Drži uže i žali se da se Hren objesio kao som i ne želi dalje. Čovjek načisto odlučio ostati. Žauharu mjehur skroz pun i nema razumjevanja za Hrenove mušice. Tu uskače Nikola i, kao pravi (bivši) voditelj škole, jednim spretnim manevrom i jednim telefonskim pozivom dvadesetak metara niže (u kojem Hrenu obećava pivu u domu) rješava kriznu situaciju. Tako nas dvoje nastavimo silazak po grebenu, a onda i po onim serpentinicama pod stijenom kad tamo sretnemo Nevena u pratnji nekoliko komada. Ne nekoliko komada penjačke opreme nego ženskih komada. Ne pada mu na pamet penjati. Kad malo bolje razmislim nebi ni meni, u takvom društvu. Rastajemo se, a u domu se svi skupa, polako kapajući, opet sakupljamo. Zadnji su Gordan i Ana. Već je mrkli mrak. Umorni su (Ana sa fen frizurom),ali ništa zato. Sredili su Žohara u zadnji čas. Peć je nahajcana i uz malo klope i par piva atmosfera je sve opuštenija i veselija. Skoro da nam se ne ide doma. Ali ipak moramo. Bauljamo po mraku dolje do auti, a onda se odlučujemo za još malo druženja uz par egzotičnih pizza u Ogulinu. Ostalo je povijest.

P.S. Ako netko ima koju slikicu i malo volje neka priloži. Bilo bi lijepo. Svima hvala na zaista lijepom penjanju i druženju.


created by: zeljeznicar @ 2010-11-09 19:36:01