Gdje: Tura na Kanjavec (Bohinj-Komna-Prehodavci-Kanjavec-Bohinj), 01/2013
Foto: Rene Lisac

From: Krešimir Klasan - [email protected]
Date: Tue, 9 Nov 2010 12:45:06 +0100

Potaknut natpisima mlađih članova o prošlom ljetu, odlučio sam da i ja dam doprinos ovom novom (starom) trendu. Pomislio sam da će biti puno toga za napisati, a kad tamo... Nakon epopeje u Šlosarskoj proveo sam, u protekla 3 mjeseca, puna 4 dana penjući, s učinkom od cca. 1300m visine, razdijeljeno u 4 smjera. Za neke stare standarde (koje sam i sam postavljao) - tužno.

 - 15.08. krenuli smo Pado, Tomica Jakopec i ja, praćeni kišom, u istraživanje Grazer Berglanda. Plan je bio popesti 2 smjera u SO Sporn-u Rothelsteina. Jaka kiša, koja nas je pratila sve do tunela pod Grazom, dala je naslutiti da sve neće ići glatko. Na parkingu nas je, ipak, dočekalo prognozirano sunce, koje je malo olakšalo pristup, ali ne i orijentaciju, pa se predviđenih 45 minuta pristupa produžilo u sat i pol. Ispenjali smo smjer Winnetouweg visine 200m i ocjene 5a/3-4. Ja sam doduše dva puta stao u gurtnu i upoznao se s austrijskim načinom ocjenjivanja. Samo penjanje je bilo jako lijepo gdje je bilo stijene s hrpom pješčanih satova i ljuski, ali i sa puno travnatih dijelova, što nakon kiše nije bila neka ljepota. Bili smo i prilično spori, pa smo samo potražili ulaze u druge smjerove i malo bolji pristup. Sve u svemu lijepa lokacija, vrijedna češćih posjeta, ako imate austrijsku i slovensku vinjetu.

- Slijedeći vikend sam bio pun planova za Dolomite, ali i s manjkom potencijalnih partnera. Sve je na kraju završilo na tome, da smo Dukši i ja posjetili Vršič, i ispenjali dvije moje stare želje. U subotu smo penjali Zahodni raz Male Mojstrovke, a u nedjelju Rivieru u Lešarjevim stenama-Planji. Zahodni raz je za preporučiti, ako... Ako ga se penje, dok je u ulaznoj jaruzi snijeg, jer ako nije, onda se bolje navezati, što opet nije dobro, jer drugi fasuje hrpu kamenja, koje uže ruši. Mi smo prošli nenavezani, ali baš nisam bio sretan, u nekim glatkim kršnim detaljima. Dalje, od spomen ploče, je sve ljepše, osim ako... Ako u priječenje desno ne krenete 5 metara prerano i, nakon 30 metara krša, štandate usred gomile ogromnih blokova, koji prkose sili teži. Istina je da tamo postoje 3 klina (sada četiri), jer se tu još neko očito zapenjao već prije, ali cijelo to iskustvo bilo je tipa: Što je meni ovo trebalo? Jel da spomenem, da je pri tome navez u Debelakovoj srušio jedan frižider, nakon čega je uslijedilo helikoptersko spašavanje. Naravno da je helikopter prvo ugledao Marka i mene, i pokušavao ostvariti kontakt, dok sam ja penjao prijespomenutu priječnicu natrag i dolje. Nakon što je helikopter našao prave povrijeđene (ponos ne spominjem) pogledao sam u strmu ploču iznad nosa i ugledao klin i nastavak smjera kojeg smo, u 5 dužina (od navezivanja), i popeli. Zahodni raz Male Mojstrovke IV/III 300m s time da je detalj prilično podcjenjen, ali ide bez prevelike drame. Spustivši se do Koče na gozdu, nahranjeni i rehidrirani jedva smo dočekali 20 sati da legnemo spavati. Nedjeljno jutro smo proveli pristupajući po dolini Mlinarice, prema smjeru bračnog para Relja, Rivijeri u Lešarjevim stenama. Pristup istina traje oko 2 sata, ali upoće nije naporan, i potpuna je suprotnost gužvama oko Vršiča - susreli smo samo dvije divokoze, i to bi bilo to. Ustvari nije, jer cijelo vrijeme gledate sjevernu stijenu Planje i mislite: jednog dana, kad odrastem... Sam smjer je opremljen što klinovima, što spitovima, ali prilično rijetko (na štandovima je u pravilu po jedan spit ili klin). Već dugo nisam postavio toliko čokova, friendova i pješčanih satova. Smjer u svojih 550m visine svega par puta dotakne vertikalu, a sve drugo su nagnute ploče, ploče i pokoji žlijeb. Pravi gušt za ostarijelog penjača slabašnih ruku. I kamen je vrlo dobar, izuzmemo li zadnje dvije dužine. Silaz je podugačka priča, koja bi i bez našeg gubljena lovske poti, trajala 3 i pol sata, ali su zato pogledi kičasto dobri! Rivijera 5a/3-4 550m

- nakon 2 mjeseca penjačkog posta 23.10. krenuo sam s Berom Hercegom, bez nekih velikih planova na Točila. Popest ćemo prvo La cicale, pa bumo onda vidili. Ali meni vrag nije dao mira, pa je pod stijenu išlo malo više opreme: Bumo možda poslije pogledali... Nakon što smo popeli Cvrčka, odabsajlali smo u podnožje i nakon gableca otišli "pogledati" izraziti žlijeb, koji dovodi, s lijeva, na prvi tornjić u barijeri Točila. Iznad njega postoji ogromni bršljan, kroz koji bi se moglo proći, i onda... Bero je popeo prvu dužinu, skoro 60m lijepog penjanja, do terase pod bršljanom. Ovdje smo raspravljali, da li direktno kroz bršljan, ili desno po prevjesnoj ljusci. Dilemu je riješio Bero odtehniciravši 5-6 metara ljuske, do lakšeg terena, 2-3 metra desno od druge dužine La cicale. Odavde smo nastavili po pločama, sve sa našim međuosiguranjima, do drveta u podnožju dubokogog kamina, koji dijeli stup Šumske vile i stup La cicale. Tu sam popeo 15-ak metara guzeći po kaminu. Nije bilo niš teško, ali je osiguranje bilo nemoguće postaviti, ali čak ni to nije bio problem. Gore su u razmaku od 10 metara bile dvije nakupine naslaganog kamenja, koje bi mogao srušiti, ili štrik ili ja. S obzirom da mi se nije sviđala niti jedna opcija, otpenjao sam natrag do štanda. Izlašli smo po Šumskoj vili, a ja sam odlučio doći ponovo, jedan drugi dan, i porušiti kamnje, iz kamina, odozgo, pa popesti smjer do kraja. Inače ispenjani dio nije težak, osim 5-6 metara po krhkoj ljusci koje smo odtehnicirali. Nismo niš zabijali, i ne treba. Za sada se radi o ulaznoj varijanti Šumske vile V,A1/III-IV 150m

I tako, to bi bilo to. Imam još nešto manje od 2 mjeseca da ostvarim svoj plan od 24 smjera u godinu dana. Sada sam na broju 19! Možda ipak... Pozdrav, Klacko