na slici: Ana, Iva i Davor, silazak sa Begunjščice
foto: Martina Pehar, 02/2007

From: Ognjen Fabris - [email protected]
Date: Wed, 20 Oct 2010 00:47:47 +0200

Subota je, sedam ujutro i vukovi dolaze po mene. S ruksakom na leđima ulijećem u Denisovu multiplu, a on već daje po gasu dok zatvaram vrata. Kasnimo, već smo trebali proći naplatne kućice na Lučkom.

Unatoč kišnoj prognozi vlada dobra vibra. Stižemo do Spara u Ogulinu, minut do otvaranja a već se formira kolona nestrpljivih mustri. Ugljen za roštilj i pive su riješene, vozimo dalje do mjesta sastanka. Presreli smo vođu škole Nikolu na putu do pekare pa nam je pokazao gdje je Hotel Frankopan i produžio dalje. Brzo smo popili kavu a Nikole još nema. Čudno.. vidim pekaru preko puta, izgleda da nas izbjegava, komentira netko.

Polako vozimo kroz šumu na putu prema Bjelskom da ne probudimo usnulog diva čiji se obris nazire kroz maglu. Iz daleka se vidi ova planina neobičnog izgleda čovjeka koji spava na leđima, skvrčenih nogu i uzdihnutih stopala. Mistični stjenoviti vrh visine od 1184 metra često je obavijen u maglu i oblake pa je od davnina bio inspiracija za brojne legende. Jedna od njih kaže da je Klek, jedan od starih slavenskih bogova, zašprehavao ženu moćnog boga Peruna. Kad ih je ovaj uhvatio, proganjao ga je sve dok se Klek od bježanja nije umorio. Perun ga je sustigao i strijelom pogodio u nogu, a ovaj plašljivi div je pao na leđa i skamenio se od straha na mjestu današnje planine.*

Ostavljamo aute u šumi, natrpavamo ruksake i krećemo stazom prema planinarskom domu. Nikola nas je uputio u stari običaj koji osigurava toplinu doma u hladnim zimskim noćima, nošenje cjepanica i klada porazbacanih uz put. Makar ih nosili stotinjak metara pa bacili, već smo pomogli. Još malo i stigli smo u carstvo Klečkih vještica. U domu ostavljamo naprtnjače, uzimamo najosnovnije stvari i Nikola nas šalje grupu po grupu na abseil. Stijene su mokre za penjanje ali imamo priliku abseilati u više cugova, što većina nas nije imala priliku isprobati u Paklenici. Ogledalo i HPD 90, smjerovi na Vjetrometini su relativno kratki pa smo abseilali u samo dva cuga. Na vrhu nas je dočekala Ivanka i objasnila sve o abseil štandu, backup osiguranju i pripremanju užeta za bacanje. "Reci svojim pulenima da ne smiju abseilati mimo zapetljanog užeta da im ostane višlje od njih. Znači sve što vide moraju odmah prema dole rješavati", javlja Danko s donjeg štanda preko voki-tokia. Svezali smo šestice na kraju svakog užeta i bacili ih dolje jedno po jedno, ipak abseilamo u nepoznato. Ko guske u maglu, vidljivost je bila svega tridesetak metara. Po slabijoj napetosti užeta zaključio sam da je buraz stigao do police pa sam i ja uskoro krenuo. Abseilanje po gustom granju, stijeni, kroz kamin u lagani prevjes i polako sam se spustio do police. Iznenađujuće najteži dio cijele priče bilo je povlačenje užeta. Nakon minute potezanja, vješanja svom težinom i cukanja već sam počeo sumnjati da vučem krivo uže. Buraz je uskočio u pomoć pa je uže ipak nekako krenulo.

Nakon drugog cuga sam odveo slijedeću grupu gore do Ivanke i bio slobodan što se aktivnosti tiče. Magla je dala predivnu pozadinu pa su mi Lucija i Karmen priredile nezaboravni foto-session. Ubrzo se ubacio i crni Petar sa svojim brzopoteznim SLR-om pa je počeo obračun kod Ogulinskog Kleka. Za to vrijeme u domu je Denis zvani Slovenac, brat po vuku, već zapalio vatru pa sam sa posljednjom abseil ekipom u sumrak taman stigao na roštilj. Ovo je nama tečajcima bila prva zajednička večer u planinarskom domu i predzadnji izlet pa se dugo u noć čulo zavijanje klečkih vještica i vukova. Kiša je lijevala ko iz kabla cijelu noć dok smo spavali tvrdim snom.

Ujutro sam se probudio u zadnji čas, već su skoro svi ustali i trebali smo početi ponavljanje teorije za ispit. Na silasku me Petar prostrijelio pogledom i sumnjičavo pitao jel imam veze s čvorovima na gojzericama. Kakvi vražji čvorovi, kakve vražje gojzerice? Objasnio mi je da se netko sinoć našalio, pa su svi dobili čvorove (dvostruke zatezne!) na vezicama a ja sam izgleda dobio vražje gojzerice. Nema ih ispod stepenica di sam ih ostavio, tražim ih po cijelom domu, u spremištu za drva, alatnici, čak i podrumu ispod stepeništa al nigdje ih nema. Ko da su u zemlju propale. Domar podigao potjeru za njima, nije mu bilo milo da na njegov račun padne krivica. Žaračem po svima pa dok netko ne propjeva, pa ovako nešto se još nije dogodilo za mojeg dežurstva, kaže on. Sumnjivi su mu bili i lokalni dečki, radnici koji su tu večer prespavali da bi ujutro slagali nove krevete u domu. Natjerao on njih da mi svi pokažu otvorene ruksake prije nego što su otišli. Nije im bilo drago što je sumnja pala na njih, pa su mi pomogli u obilasku cijelog doma al potraga je bila bezuspješna. Dok nam je Nikola ponavljao razliku između alpskog i ekspedicijskog stila ja sam se pitao tko je mogao to napraviti. Pa tko god da se našalio, do sad bi valjda već priznao i rekao gdje su. U jednom trenu mi je čak i pas bio sumnjiv. On je jedini cijelu noć spavao dole pored gojzerica, on gladan a one mirišljave. Taman sam se koncentrirao na Nikoline riječi i pomirio s time da ću se u kroksicama spuštati po blatu do auta, kad eto vraćaju se šljakeri s mojim gojzericama. Našli su ih podno repetitora, na planinarskoj stazi par minuta od doma. Gledam u njih u nevjerici, tražim otiske očnjaka na mokroj koži. Pitam se jel to vještičje djelo, dal su im možda izrasle noge preko noći, ili njima nos. Što god da bilo, dobro je završilo. Al ubuduće ću ih vezati za noge od kreveta, dvostrukim zateznim. S osiguranjem.

Fotke: http://picasaweb.google.hr/Ognjen.Fabris/2010101617AOZSkolaKlek

pozdrav, Ognjen F.