Penje: Toni Bikić
Smjer: Studlgrat, III,A0/II-III, 500m
Foto: Hrvoje Jenei, 09/2007

From: Gordan Budić - [email protected]
Date: Mon, 23 Aug 2010 22:03:39 +0200

Ponukan Klackovim jambranjem o stanju u svijetu, pa tako i u našem aodjesku, u ime svih nas iz šesdesetineke i njih iz sedamdesetineke i dvijetusuceineke, pišem pismo gdje bili jesmo, a gdje nismo. Ljeto još nije pri kraju, sezona još debelo traje i ima svoje planove, a bila je do sada lijepa i namjeravam je nastaviti u istom stilu. Nekako je samo po sebi došlo vrijeme da se konj u srednjim godinama okrene mlađem naraštaju, pa da ždrebcima i nadasve ždrebicama proba prodat neke stare fore “moža velikih sten”. Ani sam prodal sve kaj se dalo prodat, pa joj sad uredno uvaljujem i opremu u ruksak i teške cugove, sve u duhu emancipacije, mlađih naravno. Ali Jakovu još uspijem uvalit koju fintu, pogotovo ako uspijem prokužit njegove, pa je tako ova sezona nastavak maltretiranja djeteta po velikim brdima. Ako je lanjskih nekoliko lakših klasika bila proba, ovo proljece i ljeto daju sasvim dovoljno materijala za Plavi telefon. Sva sreca da Jakov još ne zna broj i da oni tamo ne kuže kaje alpinizam!
Domace izdajnike, pardon, izlete, mi se ne da spominjati, pa cu priču preseliti u kasno proljece, završetak školske godine. Obično, kad dijete prođe razred s 5, dobi neki poklon, koju kintu i slobodu da se izležva pred televizorom cijele dane. Moj nije bio te srece! Dobio je dva dana odmora od škole, a onda pinklec na rame i put pod noge. Dogovor je bio još u ZG, tjedan dana Dolomita, ali nema zajebacije, frikerije i sličnih izmotavanja, svaki dan penjanje. Hoceš? Hocu! I bogami je htio. Ispalo je, nakon nekih peripetija, samo 5 dana Dolomita, od toga 4 dana prave penjače. 4 različita masiva, 4 klasika od 200-300m, uglavnom IV-V, ture od 5 do 8 sati. Čak i susret s Vedranom i Krunom. Slučajni. Gradsko dijete 21. stoljeca iznenadilo i oca-tiranina! Kako reče onaj stih u Smail-agi Čengicu, “niti pisnu, niti zubi škrinu”. I ako sam prošle godine zatomio veselje penjanja s familijom, ove sam si dao oduška. Sasvim nebitno gdje smo bili, koliko dugo i teško smo penjali, uživancija je bila sveprisutna i trajna! Nenadjebiv filing kad se na štandu daleko iznad dvaipolsoma, gdje ti je cijeli svijet pod nogama, a pogled puca do beskraja, smiješ s desetogodišnjakom koji te zove tata. I kuriš Anu gore pod previsom. Ili ogovaraš Klacka koji uvijek ima primjedbe. Nije da nisu na mjestu, ali ipak... Istraživali smo brda i doline od Cortine do Val Gardene, mjesta na kojima još nismo bili, valjali se u snijegu na silazima, dok je njegova škvadra premetala pijesak na plažama Jadrana.
Dali smo mu malo odmora na moru nakon povratka, tek da se ne opusti, navezali ga na špagu u Omišu i na Braču, a mi si priuštili pokoji izlet bez djeteta. Jedan vikend mučili friške pripravnike po 600-metarskim bespucima Velike Babe, da malo vide krš, tuku klinove i sestopaju po mraku. Pa smo im pokazali kako se dobro spava na Nemškom turncu u rano ljetno popodne i kako se gaca po snijegu kasnije na silazu uzbrdo pod ostacima Triglavskog ledenjaka i kako gamsovi rade pizdarije po Pragu. Bilo je u tim brdima s nama i Graha i Hrena, ali i Barbare, Nikole, Ive Kaštelanke, Romane i Domagoja, a nadasve Pade koji se polugol valjao u snijegu. Mrkopaljac, jbg. Onda smo otišli s malo izmijenjenim sastavom na penjalište u sjevernim stijenama Male Mojstrovke i Šita nad Glavom, Ana i ja vriskali u Zajedi, koja je još jednako lijepa kao nekad, Relje su za to vrijeme bušili “Elisu”, koja je valjda i dobila ime po helikopteru koji je u isto vrijeme vadio tipa iz Kranjske poči. U koju, zbog istoga, nisu otišli Nikola, Vanja, Dado, Orsat, Tomek, Luka Brodic i Iva iz Kaštela. Drugi dan nas je kiša potjerala u birtije i novi muzej hodanja po bregima u Mojstrani. Džabe im novi, kad je naš hrvaški stariji!
Ana i ja smo si još poslije dogovorili susret sa Sandijem Wisiakom u Steni (“ja nemoren bež nje”, pa ako nije jedamput godišnje, nek je barem dvaput!), dobro se frajer drži, osim na izlazu gdje se sav krši, i na kraju jučer s Madonnom. Preprečkali smo preko nje, i popeli se po njoj, bila je vlažna, čak i mokra, što je i nas dodatno uzbudilo, jer bila je i skliska... I bila je u Nad šitom glavi, kao i uvijek. Htjeli smo u Jubilejnu u Dolgom hrptu, ali nevjerojatan utjecaj Dalmacije u gospođe Fjake probudio nas je u 8. U Zagrebu, ne na Vršiču. Ušli smo u nju, Madonnu, oko 2 popodne. Kasnije u danu ulazio sam još jedino u jednu staru Njemicu, s gospodom Zimmerom i Jahnom, te u Zapadnjakinju koja se razvlačila po razu Male Mojstrovke. Užitak je biti sam na vrhu brda, kasno popodne, kad svi odu. Mir.

Gordan.