na slici: Tomislav Jakopec
gdje: Maltatall, Strannerbach WI3
foto: Marko Vuković, 01/2010

Već dugo nisam pisao ništa na našim stranicama, a iskreno, nisam popeo baš ništa, što bi smatrao da je vrijedno podijeliti sa drugima. I onda sam konačno dočekao slobodan vikend i partnera koji može potegnuti malo više (i puno više od mene, barem u ovom trenutku mog života). Moj partner - Bojan Čobanić, ohrabren uspješnom serijom proteklih tjedana (Geršak-Grčar, Klin i Direktna u Špiku) letio je visoko, nesvjestan moje fizičke nespremnosti, pa je trebalo dosta pregovora da nađemo zajednički cilj, koji će njega zadovoljiti, a meni ostaviti barem mrvicu dostojanstva pri usponu (čitaj: mogu se navlačiti, ali ne i stremenariti). Poslali smo pozive na par adresa, ne bi li popunili auto, jer je prvobitni plan bio odlazak u Dolomite, ali interesenata za polazak u petak nije bilo. I tako su Dolomiti otpali, pa zatim i MKM, i ostao je dobri stari Triglav. Potaknut nekim člancima i komentarima, a i zato što sam se, jednom davno, s Orsatom, okrenuo na ulazu, izbor je pao na Šlosarsku u zapadnom dijelu Stene. Domić mi je dao par podataka, iz kojih sam shvatio, da bi se to ipak mogao popesti. Rekao je još i da sene sjeća da su puno tukli, te da kad prođeš ulaznu priječnicu, imaš smjer u žepu... Lijepo je to kad se čovjek zavarava i sanja, ali stvarnost te dočeka prije ili kasnije, i onda zna biti ozbiljno.

U petak u 18 i 30 krenuli smo za dolinu Vrata. O kako smo bili samouvjereni! Čak smo stavili i jedan Radovićev Postup u gepek za proslavu smjera. Ipak je to samo 600m, od toga 400 težih i nije teže od 6... Slijedeće jutro, išlo je kak to već ide, rano ujutro, u Alpama,  a mi smo dodatno ohrabreni super prognozom i dužinom dana, krenuli od Aljaža teku 6 i 20. Oko 8 i 15 hvatao sam dah pod ulazom, pa dok smo se opremili, obišli ulazno snežišče i počeli penjati bilo je već skoro 9 sati. Barem nije bilo hladno, a imali smo i društvo u susjednom smjeru, navez iz Črnuča(?) penjao je Zahodnu zajedu. Ulaz nije bilo problema naći, jer se nalazio na polici, par metara desno, od njihovog smjera. Skica težeg djela smjera ima ucrtanih 16 dužina, pa smo računali da ćemo moći dosta spajati, ali... Ulazni 4+ odmah ti da do znanja da će biti oštro, a instalacija smjera oskudna: prevjesni detaljčići, poluviseći štand i 1 klin u dužini. Slijedeća dužina je, često spominjana, dugačka priječnica u desno, koja te između stropova dovede u lakši teren. Penjanje je totalno eksponirano i nije teže od 5+, a štand je na raskošnoj polici. Iznad police nalaze se ogromne ploče ispresjecane pukotinama. Tu smo mislili da lutamo jer je Bojan u slijedećih 60 metara našao puna 4 klina, a i četvorke su i dalje bile poprilično naporne. Slijedilo je još 45 metara do krušljive rupe. Tu smo jedino uspjeli spojiti 3 dužine u dvije, a i spoznali smo da smo i dalje u smjeru. Vrijeme je letilo, a mi nismo bili brzi. Kamen je bio solidan, ali ni blizu očekivanom, klinova je bilo malo, osim na štandovima, trebalo je pokoji put zabiti i u dužinama. Uslijedila je još jedna živopisna priječnica, prvo 15 metara lijevo, pa 5 metara gore, pa 10 metara desno gore, pa onda, za promjenu, još malo lijevo gore na štand. 6 sati za 7 dužina, a mi u sredini pojasa stropova! Absajl mi se uopće nije dopadao kao ideja, pa je preostao samo put prema gor i to što je brže moguće. U jednom trenutku rekao sam Bojanu: „Mislim da nas čeka jedna romantična noć u stijeni, a vino smo ostavili u autu!“ Ali od tog trenutka kao da su se stvari pokrenule, na bolje. Bojan je oslobodio najteže mjesto smjera, a ja sam ga anulirao, ni ne pokušavši slobodno. Razlog je bio to da ubrzam koliko je moguće penjanje, ali prije svega štednja snage, jer sam shvatio da će ovo biti dugačak dan (a možda i dva). U slijedećoj dužini nije mi bilo jasno kaj Bojan izvodi u naizgled totalno trivijalnom i nagnutom žlijebu, pa sam ga natjerao da se navuče na klin. Kad sam došao do dotičnog mjesta shvatio sam što ga je mučilo i dodao još jednu recku u odjeljak Ao. Nakon još jedne priječnice (još jedan Ao i ostavljen karabiner „bežanec“ za mene) došli smo do prolaza oko brida, ispod stropova u lijevo, u lakše ploče. Počeli smo osjećati olakšanje, jer su slijedile lakše dužine, a i nagib stijene spustio se ispod vertikale, ali... Uvijek ima onaj ali, a za to su se pobrinuli, do sada već zaboravljeni kolege i Zahodne zajede. Oni su se sada nalazili točno iznad nas, u lakšem djelu punom šodera, kojeg su nemilosrdno rušili. Osjećaj je bio kao na fronti, čekaš pauzu, između padajućeg kamenja, u zaklonu, i kada nastupi zatišje penješ najbrže, što ti pluća dopuštaju, do slijedećeg prevjesa i zaklona. Meni je još bilo lako, jer sam sve penjao kao drugi, ali Bojan je imao čvrste živce, ili se uzdao u istočnjačku filozofiju: „Što mi je suđeno, suđeno je, a ako danas nije taj dan, onda dobro...“ Čekajući između salvi kamenja izgubili smo više od sat vremena i puno živaca. Gustoća instalacije u četvorkama je i dalje bila ista 1-2 klina po cugu. I onda je konačno kamenje posustalo i mi smo se izvukli kroz zadnji kamin s detaljem petice i dospjeli u lakši dio. Prošlo je 10 sati od početka penjanja. Daljnji dio smo penjali nenavezani, ali s dužnim poštovanjem koje je zahtijevao izlazni krš do Zlatorogovih polica. Tu smo vjerovali ili ne prestigli slovenski navez iz Zahodne zajede, koji se zapenjao i vrijedno osiguravao i zabijao klinove. Vidjevši njihove probleme, odlučili smo umjesto priječenja krenuti gore, i stvarno, nakon 30-ak metara začuli smo glasove. Bili su to još neki penjači u silazu. Uslijedila je konverzacija u stilu:

MI: Hej, ali ste na stezi?

ONI: Ja, tule poteka Bamberg!

MI (više za sebe): Fala k...

ONI: Kaj delate tu dole, a ste kaj plezali?

MI (više ne na slovenskom): Je Šlosarsku!

ONI: I kakšna je smer?

MI: Zahtevna! A kaj ste vi penjali?

ONI: Čopa s Helbom...

MI: Bez teksta i neprevedivo!

U 20 sati i 55 minuta bili smo na vrhu stijene! S obzirom na moju kondu i na činjenicu da smo imali samo jednu vondericu (ne pitajte!!!). Bojan je odjurio dolje da pokuša srediti spavanje u Aljažu, a ja sam pojeo zadnjeg Cornija i popio zadnja 2 deci vode, pozdravio jednog od dva supatnika iz Zahodne zajede (drugi je još izbijao zadnji njihov klin) i pokupivši preostalo dostojanstvo krenuo niz Bamberg. U 10 sam na Luknji upalio vondericu i oteturao prema dolini. Poštedit ću vas daljih detalja, ali u 23 i 30 sjedio sam pred WC-om u Aljažu i pio, i pio, i pio... Naravno ne Postup. On je stradao u nedjelju, ali to je već druga priča, koja uključuje Begunjščicu, muskulfiber i puno Radlera i uopće nije interesantna...