 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
U carstvu opanaka, nevihte i gromobrana
From: Ivan PadaviÄ - [email protected]
Date: Thu, 8 Jul 2010 10:20:26 +0200
Subota ujutro, klasična željezničarska priča nove generacije alpinista
pripravnika. Ovoga puta nije u pitanju laserskim printerom isprintana
(i što je je. uredno plastificirana) auto tablica, već zelena karta
kojoj je lagano istekao rok trajanja. Nakon kraćeg prepucavanja: "ma
tko još gleda zelenu kartu na granici", ipak smo se odlučili za
promjenu vozača i njegovog ljubimca. Naime nakon odustajanja od ranije
dogovorenog logora na korošici, kao mladež kojoj je oteta piva ispod
nosa, s još većom željom odlučno smo krenuli putem Slovenije ->
Ljubljane -> Kranja -> Jezerskog -> alpaaaa... Ideja je bila prvi dan
napraviti hodačku turu na grintovec i prespavati u češkoj koči
(Barbara, Zoran, Roman i Pado), te se drugi dan priključiti ostatku
ekipe (Ana, Gordan, Iva, Nikola, Orsat) kod tovarne žičnice te
ispenjati nešto u velikoj babi. Kako to inače biva, vrijeme nas je
sasvim dobro poslužilo sve dok nismo došli pred sam vrh grintovca, no
onda divota. Prizor kojeg se niti josipa lisac ne bi dosjetila, Magla
svuda oko nas, kiša, munje i gromovi. Trebalo nam je dobrih 5 minuta
da netko shvati da je sajla za koju se držimo ultra super provodljiva,
pa smo se ipak odlučili za brzinski silazak, ispod oblaka. Naravno
odmah nakon 15-ak minuta sunce je upržilo toliko da nam maksimalno
oteža silazak do češke koče. Eh da, češka koča, što reći nego opet
tipična priča nove generacije a.p. Piva, cviček, cviček, piva. Negdje
u sredini između cvičeka i pive, zoki je uspio upiknuti u domu opanke
(slika dole...) koji su nas zabavljali duboko u noć.
Ujutro naravno nije bilo toliko zabavno kao navečer, tj nije uopće
bilo zabavno, tj bilo je grozno. Mamurluk, a mi moramo hitno sići do
tovarne žičnice kako bi se našli s ostatkom ekipe.
Nakon silaska ostatak ekipe nas je već čekao kod žičnice. Trebalo nam
je oko pola sata da dogovorimo tko će i s kim što penjati i vjerojatno
ću se uvijek sjećati Gordanovih riječi, (kao da je sad pored mene):
"idemo penjati nešto jednostavno, kratko, s kratkim pristupom i još
kraćim silaskom" ( pretjerujem naravno :) ). Nakon odluke formirali
smo 4 naveze. Naveze Gordan - Barabara, Ana - Zoki, Roman - Pado,
odlučile su se za smjer Požeruhova, ocjene II-III/IV (na sredini
smjera prečkali i ostatak popeli po Miškolinovoj, ocjena ista) u
velikoj babi, dok je naveza Iva - Orsat - Nikola ( bit će izvještaj
posebno sigurno ) otišla penjati novu centralnu, isto tako u big baba.
Pristup je bio kratak, tako da smo se ubrzo našli pod smjerom koji
dijeli ulaz sa novom centralnom. Kako nas je bilo puno i kako su
određeni dijelovi smjera jednostavniji za penjanje, penjala se
paralelka. No ipak brzina nije baš bila zavidna a nevihta za vratom,
tako da smo u jednom trenutku ozbiljno razmišljali o povlačenju. Kako
to inače biva u demokracijskim društvima, jednoglasno je odlučeno da
idemo dalje, no isto tako odlučeno je da se moramo i brže penjati. I
stvarno krenulo je brže, sve dok nas ova nevihta za vratom nije
dostigla, i vraški dobro oprala. No kao u nekakvim arkadnim igricama u
kojima idete od lakšeg nivoa ka težem tako je i nama kiša prestala, pa
je počelo padajuće kamenje, no i to smo uspješno svladali. U arkadnim
igricama na kraju obično bude glavni protivnik. Tako i nama, praktički
na samom kraju cca 600 metara dugačkog smjera, detalj u kojem se
praktički nemoguće osigurati. Kako smo većina dobar dio djetinjstva
potratili za igraćim konzolama i ovaj završni detalj prolazimo bez
prevelikih problema i napokon smo na vrhu. Brzo nakon detalja
uslijedilo je traženje staze kako bi se počeli spuštati.
Silaz je pak priča za sebe. Zelo zahtevna ferata kojoj nikad kraja, pa
zatvorena kranjsa koča (ipak smo uspjeli probuditi gazdaricu za malo
vode), pa opet sajla, pa snežišće, pa sitni sipar, pa krupni sipar, pa
šuma i napokon parkiralište - tovarna žičnica i Iva - Orsat i Nkola
koji nas strpljivo čekaju u mrklom mraku.
P.S.
Sad kad pročitam izvještaj ispočetka vidim da nisam ništa pametno
napisao, al nema veze. Bit svega je da smo bili u alpama (napokon) i
da nam se svidjelo, jaaakoooo i da hoćemo opet, i to odmah, IDUĆI
VIKEND!!!!!.
Barbara.JPG
Di cemo danas.JPG
Grintovec.JPG
Grntovec2.JPG
opanci.JPG
Sto mi ovo treba.JPG
Velika baba.JPG
created by: zeljeznicar @ 2010-07-08 10:26:01
|
|
|
|
|
