penje: Marko Dukši
smjer: Slap nad votlino, Tamar, WI 4-, 120m
foto: Tihomir Frangen, 02/2005

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Thu, 1 Jul 2010 23:17:36 +0200

Dragi Jozo! Desetak dana ... želimo sprovesti na Čvrsnici sa bazom u kući na Vilincu, kao završni dio naše alpinističke škole, sa oko 15 učesnika. Nas interesira da li je kuća spremna da nas primi, da li ima dovoljno ćebadi i posuđa za kuhanje hrane. Zatim nas interesira kolika bi bila cijena za jednog konja sa vodićem. Trebat ćemo nekoliko konja, ali to dolazi u obzir samo ako će cijena biti pristojno umjerena. Išli bi od Jablanice do Vilinca preko Plasa. Javi koliko sati traje uspon. Mi ćemo penjati u stijeni Pešti brda, Meriča kuka, kao i u Velikom kuku, ovisno o momentalnoj kondiciji i vremenskim prilikama. Molim te pošalji hitno odgovor ... Primi puno srdačnih pozdrava od Jože, Anđelka i Drageca

Na ruke drugovima Ili drugu Žoharu, Joži i Anđelku Lojzu. Dragi drugovi nakon vašeg boravka na Čvrsnici jasam dobijo odgovor od druga Žohara daste sretno doputovali u Zagreb i završili alpinističku školu sa uspjehom. To mije naj draže čuti a dalje daste mi bili zadovoljni sa ljepotama naše planine Čvrsnice i sa samim domom a napose sa mojom uslugom prema vama u cjelini ... eto tako jesam jučer bijo na Vilincu, uredijo kuću itako novoga nema šta da vam pišem, samo ima vrućine jako mnogo. A sada primite primite planinarski pozdrav ... Vaš Jozo

Ovako su se daleke 1965. godine dopisivali naš Joža Leskovšek i Jozo Klepica iz Doljana, tadašnji domar, pripremajući teren za željezničarski logor koji je tog ljeta održan na Čvrsnici. Ova pisma, koja su dio opsežne dokumentacije koju je Leskovšek sačuvao o toj i drugim akcijama, prenosim jer sam se neki dan našao na toj impresivnoj planini i došao na ideju da bi bilo odlično kad bismo i mi uskoro imali sličnu korespondenciju s nekim u tim krajevima. Ali idemo redom.

Zrinka, Nada i ja (a tamo je bio i Goran Čurčić, naša berba 2004) priključili smo se izletu 'Kapelaša' u BiH, čiji je cilj bila planina-junakinja ovog mog izvješća. Zašto baš u tom aranžmanu? Pa, zato što je tako bilo jeftinije i još više stoga što noviji vodiči i SFOR-ove mape za to područje kažu da na Čvrsnici ima mina i drugih eksplozivnih džidža. Tako je, bar za prvi puta, bilo ugodnije ići s nekim tko poznaje teren, a to su bila dvojica hajduka iz Posušja, angažirana od strane organizatora. Ali nije zanimljivo bilo samo to brdo već i mnogi krajevi usput. Kao prvo, ugodno sam se iznenadio kanjonom Vrbasa između Banja luke i Jajca. U tom se potezu u njemu nalaze čak tri klisure (Zvečajska, Grebenska i Bočačka) u kojima ima gomiletina stijena, i velikih i malih, dapače toliko da se na kraju umorite od gledanja svega toga. A ispod njih huči moćna rijeka, mjestimično ukroćena branama. Mislim da sam prije nekog vremena na jednoj od naših penjačkih stranica vidio poziv za neki skup u tom kraju, ali nikad nisam primijetio ikakav izvještaj o tome. No, kakva-takva penjačka aktivnost postoji, ali sigurno mnogo toga nije ni dotaknuto. Zatim je na red došlo Jajce, rodno mjesto bivše države. I ono je oku ugodno, mada bi uz više glancanja moglo postati i sjajno. A ćevapi i pite su već sada pravo dobri.

Idući moment koji se pamti bio je prelazak prijevoja Makljen (1123m) nad Prozorom. Odatle odjedared pukne pogled na hercegovačke dvotisućnjake: Prenj, Čvrsnicu i Vran. Na tu mi je sliku odmah nešto zaigralo oko srca, ne samo zbog nazubljenih kresta tih planina, koje su bitno odudarale od blagog krajolika koji smo dotad gledali, te zbog očekivanja nečeg novog a dugo željenog, već i zbog gomile snijega koji se na njima nazirao. A ja ponio samo niske, pristupne cipele! Stoga sam se pobojao da vrha Čvrsnice vidjeti neću, ako je stanje doista takvo kakvo je odatle izgledalo. Srećom, ispalo je da u tom času nismo mogli razlikovati snijeg od stijenja i sipara, pa je situacija ipak bila dovoljno povoljna. Ali to nije bila jedina zanimljivost koja se vidjela s Makljena: za oko nam je svima odmah zapelo još i Ramsko jezero na koje smo se uskoro i spustili. Tamo smo posjetili sasvim pristojno uređen franjevački samostan Šćit. A u njemu čuli svakojake priče: da je iz njega Tito dao znamenitu naredbu 'Prozor noćas mora pasti', da su partizani iz jedne neeksplodirane bombe koja je pala na tamošnju crkvu izvadili eksploziv kojim je ćelavi Jul Briner srušio most na Neretvi (zar nije on?), da je brana kojom je stvoreno jezero trebala biti 23m viša ali je Tito odlučio da ipak ne bude jer bi tako bila potopljena i zgrada iz koje je dao onu slavnu naredbu, itd. U sklopu tog kompleksa nalazi se i muzej ramskog kraja i njega najtoplije preporučujem. Dosad još nigdje nisam vidio bolje sređen etnološki muzej, a prirodoslovni odjel ima više životinja nego npr. mnogo veća riječka institucija te vrste. A cijena posjeta uistinu prava sitnica: 1 euro. Uz to još dobijete neprekidno ojkanje i ganganje, čisto da ne zaboravite gdje ste. A zanimljiv je i informativni centar-kafić samostana. Tamo na šanku čujete dijaloge poput ovog: "Daj dva ožujska, razglednicu i dvije mise za ovog i onog. Može, 98 maraka." Zrinka je pazarila u tom stilu, samo bez pive. Zatim je uslijedilo još malo vožnje preko raznih prijevoja, sve dok nismo stigli na Dugo polje i smjestili se u motel 'Hajdučke vrleti', nasuprot velebnoj Čvsnici. I sve to samo u jednom jedinom danu! Meni više nego dovoljno.

Drugi je dan bio rezerviran samo za uspon na Pločno (2228m), najviši vrh planine-junakinje. Nije naporan u pogledu visinske razlike koja se savladava, budući da se kreće s 1200m, ali ipak traje dobra 4,30h jer nakon početnih 1,30h penjanja po strmijem terenu morate zaobići cijelu sjevernu, vršnu stjenovitu barijeru po mrežastom platou na nekih 1800m. I to traje. Kad konačno dođete pod vrh sa sjeveroistoka, čeka još 200m vrlo strmog, djelomično zasniježenog sipara. Zapravo smo u prvi mah posumnjali da se nećemo izvući preko toga, budući da je izlazak na vršni greben zatvarao strmi, snježni zapuh visok desetak metara. Ali provukli smo se kroz rubnu pukotinu i dovukli do vojnog objekta na vrhu. Iako me ljepota planine opustila, ipak sam se ondje sjetio SFOR-ovih upozorenja o mogućim minama oko ograde i radije se držao ruba stijene. Uslijedilo je fotografiranje, razgledavanje i ostalo što već ide na takvim mjestima, sve dok nas vrijeme nije konačno izdalo i natovarilo nam na vrat gustu maglu i kišu. I to stanje nije prestalo sve dok se nismo spustili.

U motelu smo se nagradili janjetinom i ostalim finotama kojima se gostila hajdučina Mijat Tomić, čiji se kult gore njeguje (a po fotkama sa zidova vidi se da nije jedini koji im je drag, no te ostale sami pogodite), pa lizali rane. Trećeg dana ujutro slijedilo je povlačenje prema Travniku, posljednjem odredištu izleta. Ni tamo nije lose, barem kad dođete nakratko i kao turist. I konačno, dug i zamoran povratak u Zagreb. Ali isplatilo se i to bogato. Ako ne vjerujete, neka vas u to uvjeri činjenica da ovaj izvještaj nisam mogao započeti dok nisam progutao Andrićevu 'Travničku hroniku'. A takvu inspiraciju ne dobijete baš nakon svakog izleta, izleta na uobičajena i poznata mjesta, ma što da tamo radili ili penjali. Eto, valjda idući put posjetim tu Hercegušu s neretvanske strane gdje je bolje zacurila i ukrasila se stijenama kojima u bivšoj Jugi nije bilo ravnih: preko 1000m visokim Velikim i Mezića kukom.

Neven P.