 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Unda kad cresnem te ...
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Sat, 19 Jun 2010 19:54:29 +0200
Bilo je to pretprošli vikend, ali nek' bude zabilježeno. Sam je izlet ionako čekao godinu-dvije da bude realiziran - ili nije valjalo vrijeme, ili se nije sakupila potrebna ekipa - pa ne bi bilo u skladu s tom tradicijom da je izvještaj osvanuo baš odmah. Plan je bio obići sva četiri glavna planinarska i penjačka punkta na Cresu i Lošinju: Sis, Lubenice, Osorščicu i Babinu. I tako je krenulo: nakon što nas je novi Zrinkin cestovni zmaj elegantno oslobodio neželjenih prepreka i nakon što smo zato na vrijeme došli u Brestovu na trajekt, iskrcali smo se na zračnom prijevoju pod trećim najvišim vrhom jadranskog otočja: Sisom (639m). Uz suhozid koji ide točno po strmom grebenu brda, već se uspinjala grupa planinara iz Sesveta. Ubrzo smo krenuli za njima, a onda začas i stigli na vrh. Gore nije loše jer je otok na tom mjestu uzak i strm, a vidici su lijepi. Poseban dodatak bili su bjeloglavi supovi, uistinu ogromne ptičurine, koje onuda naveliko patroliraju jer to brdo nije daleko od Belog, njihovog glavnog utočišta. Tamo smo se odmah zatim i spustili. I nismo bili razočarani: radi se o finom, starinskom gradiću smještenom na vrhu brežuljka, nedaleko od mora, u kojem nema turističkih hordi. Postoji tek jedna ukusno uređena konoba u kojoj po bevandama i gemištima tuku okorjeli lokalci i poneki pripadnik jedne od privremenih, doseljeničkih grupa. A takvih, čini mi se, ima dvije. Jednu čine ronioci, koji harače po ugodnoj, lokalnoj plaži. Djeluje mi da su većinom kontinentalci, budući da su, u času kad smo došli, bili okupljeni oko velike hrge špeka koju su nemilice trančirali. Drugi su volonteri eko-centra koji se bave liječenjem supova, pomaganjem lokalcima i vrag bi još znao čime. To je neka međunarodna ekipa: oni s kojima smo pokušali razgovarati bili su Francuzi, a u blizini su se čuli i neki naši. Eto, ako netko ima afinitete za takve stvari, može im se priključiti. Pokupili smo letke koji pozivaju na pomoć, a informacije se mogu naći i na webu.
Čak mi je bilo malo žao ostaviti Beli, ali je plan bio neumoljiv. Iduća stanica bio je grad Cres u kojem je valjalo popuniti zalihe hrane i pića, raspitati se o mogućnostima smještaja ... A onda je došao nenadani vrhunac izleta, Lubenice. Cesta do njih je, srećom, uska a parkiralište pred gradićem ograničeno, pa se onamo ne mogu tako lako dovući veće gomile ljudi. I svakako je bolje da ih nema, da ne kvare idilični štimung tog impresivnog mjestašca na stijeni, nekih 400m nad morem. I ta visina je velika sreća jer tako lokalna havajska plaža, unatoč svojoj atraktivnosti, ostaje mirna i iznenađujuće čista. Samo se manjem broju onih spremnih na hodanje po suncu i kamenjaru dade spuštati do nje, što traje dobrih 45'. Mislim da smo svo četvoro bili opčinjeni ludilom tog mjesta i samo smo se motali naokolo cijelo popodne i večer. Najviše što smo učinili do kraja dana bilo je da smo se dovukli do plaže i usput razgledali stijene i smjerove. Akciju u njima ostavili smo za idući dan, nakon što smo se smjestili u udoban lokalni apartman, popili litre i litre čaja, te zinuli u kristalno čisto, zvjezdano nebo.
U nedjelju smo svi dosta rano izjurili napolje (oko 6h) i nastavili škljocati fotoaparatima, te udarili po doručku i pripremanju penjačke opreme. U stijenu, budući da je zapadna, u toplo se doba godine isplati ići samo rano prijepodne. U podne je već bilo neizdrživo vruće. Nismo imali što birati između sektora. Onaj teži doista je papren: pun crvenkastih i ljuskastih prevjesa, a ocjene su od sedam naviše. Po zamkama i karabinerima koji vise iz stijene vidi se da je bilo više pobjeglica iz tih smjerova (nešto od toga posljedica je nedostajućih pločica). Dakle, navalili smo na gornji sektor u kojem su lakši smjerovi. A oni su čak i precijenjeni, te ponešto krušljivi. I tamo je također polomljena pokoja pločica, pa svakako preporučujem da ponesete koju rezerve i ključ (a mogu poslužiti i frendovi i čokovi). Zapravo, ako želite relativno točnu usporedbu, taj je krajolik veoma nalik Veloj dragi: stijene su iste kvalitete, a i sipar je kao preslikan, samo veći. Jedino se tornjevi još nisu dospjeli napraviti. Nešto kasnije dobili smo i društvo: nekolicinu Austrijanaca. No, ni oni ni mi nismo mogli izdržati dolazak sunca, pa smo svi napravili grumfovski uzmak.
Ostatak dana iskoristili smo za obilazak preostalih ciljeva puta, ali samo izdaleka. Sunce je, naime, već bilo prejako da bismo se uputili na Osorščicu a ni penjanje na Babini ne bi prošlo puno ugodnije. Zato smo samo ispitali teren i otprilike napravili plan za idući puta: gdje, kako i kada startati. Ali to će vjerojatno čekati neki jesenski termin, kad se s otoka povuku multinacionalne horde (osim ako ih prije ne istjera pokret Franci Blaškovića).
Neven P.
P.S.
Zadnji put sam na sastanku čuo dosta priča s izleta, pa bi bilo lijepo kad bismo ovdje vidjeli mnogo više izvještaja s njih (ili bar neki sažetak, sačinjen na osnovu zapisnika). Jer tako svekoliki puk može dobiti pokoju korisnu informaciju, poput npr. ove da je proteklog vikenda Velebitašicu Z.P. u jednom smjeru na Kamenjaku ugrizao poskok. Bilo bi dobro znati koji je to smjer u kom se beštija skriva (jednom je viđena u 'Nemam pojma'), te se poučiti iz ostalih peripetija koje ljude snađu u takvim okolnostima. A tako i za ostale izlete.
Sisonja.JPG
Beli.JPG
Lubenice.JPG
Lubenice1.JPG
Lubenice2.JPG
created by: zeljeznicar @ 2010-06-19 20:06:01
|
|
|
|
|
