 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Neman, Prvić i Peša
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Tue, 25 May 2010 00:06:52 +0200
Pretprošli je vikend Lavlje srce opet bilo u akciji u Dabrima. Jedino se ovaj put nije borilo s detaljima u stijeni, niti s rijetkim među osiguranjima nego s cestovnim nemanima. Bome, uvalili mu da autom razvozi neku klinčadiju a po onim su uskim cesticama nemilice haračili šleperi (vjerojatno mletački) puni nevinih, velebitskih trupaca. To je za nesretnika bilo uistinu veliko iskušenje budući da nijednom dotad nije bio gazda u motornom prometalu, pa su se nizale dileme oko toga što učiniti ako se najedared ukaže mletačka neman. Da li hrabro voziti u rikverc koju stotinu metara ili se jednostavno predati tuđinu, pa nek' on makne ono što mu smeta? Srećom, do kobnog susreta nije ni došlo i to većinom zahvaljujući mudroj organizaciji cijele zgode u koju je Lavlje srce tih dana bilo upleteno. No, došlo je do dva-tri susreta s nešto nevinijim cestovnim zvijerima, pri čemu je proliveno i malo junačkog laka. A to i nije bilo tako loš rezultat s obzirom na to je stanovita kasnija vozačica istog auta prilikom sličnih manevara, ali dan kasnije, uspjela prepoloviti branik i ostaviti veoma seksi brazgotinu na prtljažniku. Sve to se zbivalo dok je vrijeme još i ličilo na nešto. Kad je započeo potop, povukli smo se u sportsku dvoranu hotela 'Velebno' gdje smo isprobali umjetnu stijenu. Tad sam je vidio prvi puta: radi se o dvije ploče visine 5 i širine oko 3m, kojima se može podešavati nagib. Ali moram priznati da mi način na koji je konstrukcija pričvršćena za zid ne ulijeva povjerenje: sve se pošteno drma, a visi na par ne prejakih lanaca i plastičnim koloturama. Ako to ipak odlučite isprobati, svakako ponesite imbus ključeve da malo pričvrstite oprimke i drugačije ih rasporedite.
A ovaj je vikend uslijedilo nešto bitno drugačije. U subotu izlet na Prvić, najburovitiji i najveći nenastanjeni otok na Jadranu, i to s grupom od tridesetak kvarnerskih planinara. U Baškoj nas je dočekao gliser i prebacio na krajnju jugoistočnu točku otoka. Odatle smo se pješke uputili na njegovu sjeverozapadnu puntu, udaljenu 7,5km. Moram priznati da sam isprva bio skeptičan u pogledu te ture: otok s mora izgleda kao teška, kamena pustopoljina. Ali ipak takav se pohod rijetko radi jer je relativno skup u manjoj grupi, a postoji i mogućnost da otok bude uskoro zatvoren za posjetitelje budući da je proglašen ornitološkim rezervatom. No, dojmovi su mi se ubrzo promijenili. Nakon desanta slijedilo je strmo uspinjanje veoma oštrim kamenjarom do grebena otoka, te kretanje njime prema njegovim najvišim vrhovima (većina ih ima oko 350m, po čemu je Prvić deveti jadranski otok po visini). I kad malo odmaknete od početka iza sebe imate rijedak prizor: relativno uzak greben po kojem hoda šareno odjevena kolona, a podnožje brda s obje strane nestaje u moru na nekih 200 metara. Sve to dopunjava veličanstveni zid Velebita s jedne, te Goli i Grgur s druge strane. Nad vama, pak, divljaju oblaci i izmjenjuju se sva moguća osvjetljenja. Eh, rijetko sam se kad toliko proklinjao što nisam uzeo fotoaparat! A otok polako mijenja izgled. Iz spomenutog ljutog, potpuno golog krša polako ulazite u područje suhe trave u kojem se nađe čak i pokoje stablo koje je uspjelo odoljeti buri. A onda se najednom, u području glavnih vrhova, otok proširi za punih par kilometara a vi se nađete u pravom irskom pejzažu. Ne pretjerujem: taj središnji plato prekriva do koljena visoka, blijedo-zelena trava od koje se kamenje uopće ne vidi. Bura je tjera da pleše ovamo i onamo, među suhozidima koji ovdje počinju šarati otokom. Na tom je području po prvi puta moguće birati put: ili po toj visoravni ili po grebenima s lijeva ili desna. Veći nas se dio odlučio za desni, najviši greben s kojeg, na jednu stranu, puca pogled na 'Irsku', a na drugu na krušljive litice koje se dižu tih 350m nad morem i suru podvelebitsku obalu. I to traje i traje. Dapače, traje toliko da vam je usprkos ljepoti prizora već svega dosta budući da po tom kamenjaru, u kojem nema baš nikakve staze, uopće lako hodati. Jedva čekate da se dočepate zapadnih plaža, skinete cipele i osvježite noge. Nisam primijetio baš nikog tko to nije učinio. Na povratku nas je dočekala mala, morska nevera pa smo duplirali porciju soli: onoj iz vlastitog znoja dodali smo i morsku.
U nedjelju je konačno moralo pasti malo penjanja. Pala je odluka da se ode na Velu pešu. Tamo je bilo dosta živo jer se pojavila oveća ekipa Puležana, nešto Riječana, te Škalecov (nepotpuni) harem. Očekivao sam da ću se dobro napenjati, ali do toga nije došlo. Gotovo mi ni jedan smjer nije legao; u svakom sam bar nešto zabrljao iako su mi svi ranije bili relativno jednostavni. Neno Silić je zaključio da nakon Prvića svi vrijedimo ocjenu manje i valjda je to bilo objašnjenje. Zato smo se rano predali te utjehu našli u ćevapima i pljeskavicama s vlastitog roštilja, koji smo obavili na obližnjoj livadi.
Neven P.
created by: zeljeznicar @ 2010-05-25 00:11:01
|
|
|
|
|
