Fotografski kutak: slike s penjanja.

Što: High camp za Tocclaraju
Gdje: Ande, Peru
Foto: Iva Kaštela, 2008

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Paklenica

From: Roman Hren - [email protected]
Date: Mon, 16 Nov 2009 18:35:11 +0100

Dakle, nakon puno dogovaranja i raznoraznih mogućih i nemogućih kombinacija, vidno uzrujani ali sretni našli smo se u petak Roman i ja ispred pizzerije Stara Sava. Tu nas je čekala vesela ekipa iz planinarske škole PD Velebit, pojačana s alpinistima njihovog odsjeka, jedna matičarka, od starog Božića kći, dvije himalajke i skretničar Tvrtko. Ovom prilikom mu se zahvaljujemo jer nam je pomogao oko prijevoza. U dobrom raspoloženju prošao je ukrcaj i put prema našem odredištu - Paklenici. Nakon nekoliko gutljaja Cvičeka, malo spavanja i preglasnog zvučnika iznad glave stigli smo pred kamp "Anića kuk" oko 22 sata, a planinarci su produžili dalje. Tu, na parceli kampa, u malom šatoru koji propušta kišu bit će naš dom slijedeća dva dana. Umorni od puta večeramo, ponovno ispijamo par gutljaja Cvičeka, upoznajemo kolege iz Velebita i razmjenjujemo informacije o penjačkim planovima. Prepričavale su se dogodovštine s naše škole, spominjao se tu i neki pijani Finac koji je eksao sve po redu, te neki naši istaknuti članovi namazani crnom bojom iz auspuha naravno uz puno smijeha i dobrog raspoloženja. I tako je završila prva večer, s navijenim budilicama za sedam sati i dobrom voljom za penjanje. Jutro je teklo klasično na brzaka. Higijena, doručak i spremanje opreme pa put pod noge u smjerove, svako svoje. Romanov i moj plan je bio ponoviti što više školskih smjerova, a u nedjelju probati popeti nešto novo, pa smo tako i krenuli pod naš prvi pick: Zubatac. Obavili sve potrebne radnje i krenuli. Sve je išlo ok, u drugom cugu sam ja vodio, i iz brzopletosti, a bila je u trenu prisutna i frka, pokazao sam Romanu kako se pada uz glasni OOOOOOO!!!!! (to mi je valjda ostalo od nazdravljanja.). Pokušaj drugi, malo bolje promotrio dio i našao cijelu stepenicu za nogu, malo puf pant trenja i eto zihram Romana ( i on se složio da je detaljčić za promisliti pa krenuti, da li je to mislio iskreno ili me samo tješio ne znam). Penjanje je dalje išlo lagano, ali smo izgubili ostatak smjera, pa smo se po siparu desno zaputili prema Debeljaku. Uz češkanje po kacigama i zurenje u kartu pronašli smo smjer i krenuli..Cug cug... malo po malo i došli do vrha. Smjerovi su bili lagani, ali ponavljanje je stvarno dobro došlo, ipak je drugačiji osjećaj kada sam tražiš nastavak smjera, kada vodiš pa gledaš kuda ćeš...sve u svemu uživanje i praksa za dalje. Iz smjera smo se sanjkali po siparu i sišli do potočića. Što zbog toga što još nismo rutineri, a što zbog kratkih dana (mračilo se i prije pet pošto je cijeli dan bio oblačan) odlučili smo da je za danas bilo dosta i da se sutra vratimo na penjanje. Svi putevi iz Paklenice vode Dinku, pa tako ni mi nismo bili izuzetak, a u žedna usta je klizila piva i rogačica.Tu smo se i potpuno sprijateljili sa Velebitašima, Roman je čak dobio i ponudu da bude pročelnik njihovog društva, na čemu im se on samo zahvalio (ipak je on rođen sa Željom za penjanje..) i dogovorili večeru u zamjenu za Cviček, rakiju u zamjenu za pivu...a na kraju smo zamijenili i pamet s alkoholom.. Kako bilo, pričalo se i gledalo na Sunkinom laptopu o svjetskim facama u penjanju, slušala se glazba i kako to biva pričalo se o raznim smješnim dogodovštinama iz života alpinista. Razumni su na spavanje otišli ranije, oni malo tvrdoglaviji kasnije, i tako je došla i nedjelja, koja nas je probudila ....kišom. Doručak, negodovanje, psovanje vremena i smišljanje kako i što dalje.

Pali su planovi i jedna grupa je otišla penjati u Hram, a odvažna četiri mladića Tvrtko, Rale, Roman i Luka, predvođeni psom Nerom krenuli u osvajanje brda iznad Marasovića (na vrhu smo skužili da je to Veliki Vitrenik, 442m).Uspon smo obavili svi, pa čak i Nera prema kojoj je ovaj prvenstveni smjer i dobio ime - Pura Nera. Ponovit ću krilaticu; svi putevi vode kod Dinka, pa ni ovaj nije bio izuzetak. Valja još napomenuti da su neki dobri Slovenci prije nas ostavili dvije konzerve jote, što je jednoglasnom odlukom pojedeno s ostatcima naše hrane, jer se 2012 godina koja je bila istaknuta kao rok upotrebe opasno približava. Put za Zagreb neću komentirati, jer povratak u velegrad za svakog ljubitelja prirode je vrlo stresan i bez rogačice nas ne bi uspjeli dovabiti u bus, a kad smo stigli već je bilo kasno za vratiti se..Na kraju thums up (iliti palci gore) za ekipu s kojom smo napravili Dobar posao u Paklenici i do nove penjače pozdrav od



Lucce Fabrizzia i Romana Cvičeka..



tekst pisao: Luka

cenzura: Roman

slike na linku http://picasaweb.google.hr/roman.hren/Paklenica1415112009#




created by: zeljeznicar @ 2009-11-16 18:41:01