 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Paklenica
From: Roman Hren - [email protected]
Date: Mon, 16 Nov 2009 18:35:11 +0100
Dakle, nakon puno dogovaranja i raznoraznih mogućih i nemogućih kombinacija,
vidno uzrujani ali sretni našli smo se u petak Roman i ja ispred pizzerije
Stara Sava. Tu nas je čekala vesela ekipa iz planinarske škole PD Velebit,
pojačana s alpinistima njihovog odsjeka, jedna matičarka, od starog Božića
kći, dvije himalajke i skretničar Tvrtko. Ovom prilikom mu se zahvaljujemo
jer nam je pomogao oko prijevoza. U dobrom raspoloženju prošao je ukrcaj i
put prema našem odredištu - Paklenici. Nakon nekoliko gutljaja Cvičeka, malo
spavanja i preglasnog zvučnika iznad glave stigli smo pred kamp "Anića kuk"
oko 22 sata, a planinarci su produžili dalje. Tu, na parceli kampa, u malom
šatoru koji propušta kišu bit će naš dom slijedeća dva dana. Umorni od puta
večeramo, ponovno ispijamo par gutljaja Cvičeka, upoznajemo kolege iz
Velebita i razmjenjujemo informacije o penjačkim planovima. Prepričavale su
se dogodovštine s naše škole, spominjao se tu i neki pijani Finac koji je
eksao sve po redu, te neki naši istaknuti članovi namazani crnom bojom iz
auspuha naravno uz puno smijeha i dobrog raspoloženja. I tako je završila
prva večer, s navijenim budilicama za sedam sati i dobrom voljom za
penjanje. Jutro je teklo klasično na brzaka. Higijena, doručak i spremanje
opreme pa put pod noge u smjerove, svako svoje. Romanov i moj plan je bio
ponoviti što više školskih smjerova, a u nedjelju probati popeti nešto novo,
pa smo tako i krenuli pod naš prvi pick: Zubatac. Obavili sve potrebne
radnje i krenuli. Sve je išlo ok, u drugom cugu sam ja vodio, i iz
brzopletosti, a bila je u trenu prisutna i frka, pokazao sam Romanu kako se
pada uz glasni OOOOOOO!!!!! (to mi je valjda ostalo od nazdravljanja.).
Pokušaj drugi, malo bolje promotrio dio i našao cijelu stepenicu za nogu,
malo puf pant trenja i eto zihram Romana ( i on se složio da je detaljčić za
promisliti pa krenuti, da li je to mislio iskreno ili me samo tješio ne
znam). Penjanje je dalje išlo lagano, ali smo izgubili ostatak smjera, pa
smo se po siparu desno zaputili prema Debeljaku. Uz češkanje po kacigama i
zurenje u kartu pronašli smo smjer i krenuli..Cug cug... malo po malo i
došli do vrha. Smjerovi su bili lagani, ali ponavljanje je stvarno dobro
došlo, ipak je drugačiji osjećaj kada sam tražiš nastavak smjera, kada vodiš
pa gledaš kuda ćeš...sve u svemu uživanje i praksa za dalje. Iz smjera smo
se sanjkali po siparu i sišli do potočića. Što zbog toga što još nismo
rutineri, a što zbog kratkih dana (mračilo se i prije pet pošto je cijeli
dan bio oblačan) odlučili smo da je za danas bilo dosta i da se sutra
vratimo na penjanje. Svi putevi iz Paklenice vode Dinku, pa tako ni mi nismo
bili izuzetak, a u žedna usta je klizila piva i rogačica.Tu smo se i potpuno
sprijateljili sa Velebitašima, Roman je čak dobio i ponudu da bude pročelnik
njihovog društva, na čemu im se on samo zahvalio (ipak je on rođen sa Željom
za penjanje..) i dogovorili večeru u zamjenu za Cviček, rakiju u zamjenu za
pivu...a na kraju smo zamijenili i pamet s alkoholom.. Kako bilo, pričalo se
i gledalo na Sunkinom laptopu o svjetskim facama u penjanju, slušala se
glazba i kako to biva pričalo se o raznim smješnim dogodovštinama iz života
alpinista. Razumni su na spavanje otišli ranije, oni malo tvrdoglaviji
kasnije, i tako je došla i nedjelja, koja nas je probudila ....kišom.
Doručak, negodovanje, psovanje vremena i smišljanje kako i što dalje.
Pali su planovi i jedna grupa je otišla penjati u Hram, a odvažna četiri
mladića Tvrtko, Rale, Roman i Luka, predvođeni psom Nerom krenuli u
osvajanje brda iznad Marasovića (na vrhu smo skužili da je to Veliki
Vitrenik, 442m).Uspon smo obavili svi, pa čak i Nera prema kojoj je ovaj
prvenstveni smjer i dobio ime - Pura Nera. Ponovit ću krilaticu; svi putevi
vode kod Dinka, pa ni ovaj nije bio izuzetak. Valja još napomenuti da su
neki dobri Slovenci prije nas ostavili dvije konzerve jote, što je
jednoglasnom odlukom pojedeno s ostatcima naše hrane, jer se 2012 godina
koja je bila istaknuta kao rok upotrebe opasno približava. Put za Zagreb
neću komentirati, jer povratak u velegrad za svakog ljubitelja prirode je
vrlo stresan i bez rogačice nas ne bi uspjeli dovabiti u bus, a kad smo
stigli već je bilo kasno za vratiti se..Na kraju thums up (iliti palci gore)
za ekipu s kojom smo napravili Dobar posao u Paklenici i do nove penjače
pozdrav od
Lucce Fabrizzia i Romana Cvičeka..
tekst pisao: Luka
cenzura: Roman
slike na linku
http://picasaweb.google.hr/roman.hren/Paklenica1415112009#
created by: zeljeznicar @ 2009-11-16 18:41:01
|
|
|
|
|
