 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Pallavicini-Triumph&Tragedy
From: iva katela - [email protected]
Date: Tue, 23 Jun 2009 10:15:57 +0200
Ne, ovaj naslov nisam ja izmislila, iskopiran je sa službenih stranica o
Grossglockneru, ali vrlo je vjerodostojan našoj priči prošlog vikenda - sa
jednom velikom i bitnom razlikom, a to je KRAJ NIJE ISTI, naš je ipak sretno
završio. Eto, da krenem ispočetka. Saša T. i ja se prošli tjedan načelno
dogovorili da odemo popeti Pallavicini - smjer koji nakon 600 m penjanja
izlazi ravno na greben između Malog i Velikog Grossglocknera. Prognozu sam
detaljno proučavala u sat i na licu mjesta smo je opet provjerili. Govorila
je da bi neki vremenski prozor (sa nešto manje padalina) trebali imati od
subote popodne do nedjelje popodne, iako kompletna nije bila bajna, nimalo
optimistična. Bili smo spremni na sve, (osim na bivakiranje) i krenuli oko
9.30 iz garaža u nadi da će nam se nebo smilovat i otvorit barem nakratko
kako bi pogodili ulaz preko labirinta seraka pod smjer. Plan nam nije bio
pristup preko bivka (kako je uobičajeno), nego direktan pristup sa smjerom
na vrh i u povratku noćenje u gornjem domu pod Glocknerom. Nakon 6 sati
napornog penjanja po i između seraka, bilo je tu i puzanja i bacanja
potrbuške preko velikih i dubokih kratera, i kada smo se napokon izvukli iz
njih, Sašu je snašlo kao točka na i da mora prtiti duboki snijeg do pod
smjer. Vrijeme promjenjivo, novog snijega od 30 - 50 cm, temp. varira,
uglavnom je u minusu, a vjetar se pojačava.
Nakon vrlo kratke pauze, iza 15 sati krećemo u Pallavicini. Tragova nema,
nitko ga nije penjao, na početku nas zasipava lavinica friškog snijega, jer
sve što padne završi u ledenom žlijebu smjera. Mičemo se desno i lijevo iz
žlijeba gdje ima više snijega i nakon nešto više od 4 sata dolazimo pod
zadnji završni mix cug. Vrijeme se kvari, ja sam svoje rezerve iscrpila (11
sati penjemo, noge i ruke lagano otkazuju), vjetar se pojačava i sipa po
nama sav novi snijeg, temp. pada, naslućuje se pothlađenost, barem kod mene.
Nema nazad! Saša, ne baš s lakoćom, savladava neugodni mix na kojem
apsolutno ništa ne drži, a nema se gdje ni postaviti međuosiguranje. Klinovi
su zakopani, nema ih ni u tragovima. Hladnoća i strah kod mene rade svoje,
počinjem se nekontrolirano tresti jer me zasipavaju lavine i sve što je Saša
počistio kako bi napredovao. Izlazimo na vrh oko 21 i nezainteresirano
odbijam popeti još 20 m do vrha Velikog Glocknera, jer sam na izmaku, a znam
da nas čeka još barem sat vremena silaska po neugodnom terenu, po noći i
snježnoj mećavi koja jača. Sve na nama je mokro i smrzava se, a iza nas je
skoro punih 12 sati i 1800 m popetih bez odmora.
Nakon grebena, dolazimo do završne grapice, koja vodi do doma, ali noć i
magla nas dezorijentiraju,tako da se mi više ne vidimo na metar,dva.
Orijentira više nemamo! Saša konstatira kako su lijevo i desno provalije i
nemamo više što tražiti i hodati jer je preopasno. To je to, treba kopati
snježnu jamu i dočekati zoru, iako sat pokazuje da smo na 100 m iznad doma,
ali uzalud je to znati. Dok Saša kopa sa cepinom, ja se gasim i ne mogu mu
puno pomoći jer ne osjećam ruke i ostatak tijela, tek tu i tamo sa kacigom
bacam snijeg koji on iskopa iz jame. Cijelu noć prolazimo agoniju koju ne bi
poželjela ni najgorem neprijatelju, a vani nevrijeme divlja i baca snijeg sa
vjetrom po nama jer nemamo s čime zatvoriti rupu. Iza 04 ujutro vani sviće i
mi kao 2 zaleđena Jetija pokušavamo locirati dom i našu trenutnu poziciju.
Sami minutu, dvije nam se nebo smilovalo i dalo vidljivost što nam je bilo
dovoljno da se izorijentiramo. Ulazimo u dom oko 05.30 i susretljivi vodiči
i svi budni u to vrijeme nas dolaze gledati kako se otapamo jer ne možemo
ništa skinuti sa sebe. I Saša i ja smo poprilično pothlađeni sa naznakama
smrznutih prstiju. U domu nam ljudi izlaze u susret na sve načine, a mi oko
12 nakon kratkog oporavka krećemo prema nazad, kako bi se čim prije dokopali
suhih stvari. Ne idemo normalkom, nego kratimo direkt po skijaškom silasku
na ledenjak. Nakon završnog uspona do garaža, spuštamo se do Heiligenbluta
na klopu za oporavak i laganini krećemo put kuće gdje analiziramo...što bi
bilo kad bi bilo...i slične pametne zaključke koji nas zasipavaju kao i obično
kad se sve dobro završi. Izvukli smo se, a kako bi Điboni rekao "ovo mi je
škola i drugi puta ću ..." Saša je pokazao izuzetnu izdržljivost i pribranost,
jer ja bi se samo ugasila. Sad još samo da nam se prsti po-vrate i što se
mene tiče doviđenja Glockneru zauvijek - dosta ga je!
Slika nema, a i da ima ne bi bile lijepe... J Iva
created by: zeljeznicar @ 2009-06-23 10:21:01
|
|
|
|
|
