Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Lana Đonlagić, Vranjska draga
foto: Iva Kaštela, 11/2007

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Pallavicini-Triumph&Tragedy

From: iva kaštela - [email protected]
Date: Tue, 23 Jun 2009 10:15:57 +0200

Ne, ovaj naslov nisam ja izmislila, iskopiran je sa službenih stranica o Grossglockneru, ali vrlo je vjerodostojan našoj priči prošlog vikenda - sa jednom velikom i bitnom razlikom, a to je KRAJ NIJE ISTI, naš je ipak sretno završio. Eto, da krenem ispočetka. Saša T. i ja se prošli tjedan načelno dogovorili da odemo popeti Pallavicini - smjer koji nakon 600 m penjanja izlazi ravno na greben između Malog i Velikog Grossglocknera. Prognozu sam detaljno proučavala u sat i na licu mjesta smo je opet provjerili. Govorila je da bi neki vremenski prozor (sa nešto manje padalina) trebali imati od subote popodne do nedjelje popodne, iako kompletna nije bila bajna, nimalo optimistična. Bili smo spremni na sve, (osim na bivakiranje) i krenuli oko 9.30 iz garaža u nadi da će nam se nebo smilovat i otvorit barem nakratko kako bi pogodili ulaz preko labirinta seraka pod smjer. Plan nam nije bio pristup preko bivka (kako je uobičajeno), nego direktan pristup sa smjerom na vrh i u povratku noćenje u gornjem domu pod Glocknerom. Nakon 6 sati napornog penjanja po i između seraka, bilo je tu i puzanja i bacanja potrbuške preko velikih i dubokih kratera, i kada smo se napokon izvukli iz njih, Sašu je snašlo kao točka na i da mora prtiti duboki snijeg do pod smjer. Vrijeme promjenjivo, novog snijega od 30 - 50 cm, temp. varira, uglavnom je u minusu, a vjetar se pojačava.

Nakon vrlo kratke pauze, iza 15 sati krećemo u Pallavicini. Tragova nema, nitko ga nije penjao, na početku nas zasipava lavinica friškog snijega, jer sve što padne završi u ledenom žlijebu smjera. Mičemo se desno i lijevo iz žlijeba gdje ima više snijega i nakon nešto više od 4 sata dolazimo pod zadnji završni mix cug. Vrijeme se kvari, ja sam svoje rezerve iscrpila (11 sati penjemo, noge i ruke lagano otkazuju), vjetar se pojačava i sipa po nama sav novi snijeg, temp. pada, naslućuje se pothlađenost, barem kod mene. Nema nazad! Saša, ne baš s lakoćom, savladava neugodni mix na kojem apsolutno ništa ne drži, a nema se gdje ni postaviti međuosiguranje. Klinovi su zakopani, nema ih ni u tragovima. Hladnoća i strah kod mene rade svoje, počinjem se nekontrolirano tresti jer me zasipavaju lavine i sve što je Saša počistio kako bi napredovao. Izlazimo na vrh oko 21 i nezainteresirano odbijam popeti još 20 m do vrha Velikog Glocknera, jer sam na izmaku, a znam da nas čeka još barem sat vremena silaska po neugodnom terenu, po noći i snježnoj mećavi koja jača. Sve na nama je mokro i smrzava se, a iza nas je skoro punih 12 sati i 1800 m popetih bez odmora.

Nakon grebena, dolazimo do završne grapice, koja vodi do doma, ali noć i magla nas dezorijentiraju,tako da se mi više ne vidimo na metar,dva. Orijentira više nemamo! Saša konstatira kako su lijevo i desno provalije i nemamo više što tražiti i hodati jer je preopasno. To je to, treba kopati snježnu jamu i dočekati zoru, iako sat pokazuje da smo na 100 m iznad doma, ali uzalud je to znati. Dok Saša kopa sa cepinom, ja se gasim i ne mogu mu puno pomoći jer ne osjećam ruke i ostatak tijela, tek tu i tamo sa kacigom bacam snijeg koji on iskopa iz jame. Cijelu noć prolazimo agoniju koju ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju, a vani nevrijeme divlja i baca snijeg sa vjetrom po nama jer nemamo s čime zatvoriti rupu. Iza 04 ujutro vani sviće i mi kao 2 zaleđena Jetija pokušavamo locirati dom i našu trenutnu poziciju. Sami minutu, dvije nam se nebo smilovalo i dalo vidljivost što nam je bilo dovoljno da se izorijentiramo. Ulazimo u dom oko 05.30 i susretljivi vodiči i svi budni u to vrijeme nas dolaze gledati kako se otapamo jer ne možemo ništa skinuti sa sebe. I Saša i ja smo poprilično pothlađeni sa naznakama smrznutih prstiju. U domu nam ljudi izlaze u susret na sve načine, a mi oko 12 nakon kratkog oporavka krećemo prema nazad, kako bi se čim prije dokopali suhih stvari. Ne idemo normalkom, nego kratimo direkt po skijaškom silasku na ledenjak. Nakon završnog uspona do garaža, spuštamo se do Heiligenbluta na klopu za oporavak i laganini krećemo put kuće gdje analiziramo...što bi bilo kad bi bilo...i slične pametne zaključke koji nas zasipavaju kao i obično kad se sve dobro završi. Izvukli smo se, a kako bi Điboni rekao "ovo mi je škola i drugi puta ću ..." Saša je pokazao izuzetnu izdržljivost i pribranost, jer ja bi se samo ugasila. Sad još samo da nam se prsti po-vrate i što se mene tiče doviđenja Glockneru zauvijek - dosta ga je!



Slika nema, a i da ima ne bi bile lijepe... J Iva


created by: zeljeznicar @ 2009-06-23 10:21:01